Ništa smo sami po sebi. Pravi život dolazi u nas od nekoga drugoga. Euharistija nam jasno govori: „Ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi Njegove, nećete imati života u sebi“ (Iv 6, 53). Duhovna nastojanja i stremljenja mogu nas jedino pripraviti za primanje Boga. Sve to može slomiti naš otpor, učiniti nas otvorenima i prijemljivima. Ali sam život dolazi uvijek od onoga koji je beskrajno veći od nas.
Tvoje pogrešno usmjereno samopouzdanje treba se pretvoriti u povjerenje u Boga. U ovom procesu čak i grijeh može imati važnu ulogu. Grijeh razotkriva istinu o tebi samom, a jedino te istina čini slobodnim.
U čovjeku postoji vrlo jaki otpor protiv Boga, kojega čovjek zapravo nije ni svjestan. Mogu misliti da sam hrabar i pun ljubavi zato što nemam poteškoća s okruženjem u kojem živim. A može biti da je upravo tomu razlog moje okruženje. Nije teško biti dobar i prijateljski raspoložen među dobrima i prijateljski raspoloženim ljudima.
Bog dozvoljava određene događaje i stvara okolnosti koje postaju izazov i pitanje: što u sebi zapravo nosimo? Možda šalje nekoga na moj životni put koji me iritira i čini me uznemirenim. Ako u susretu s njim postajem nestrpljiv i ako iz mene suklja provala srđbe, imam razloga zahvaljivati Bogu jer me pokušava osloboditi umišljenosti i iluzije da sam sama dobrota i blagost.
Trebaš biti zahvalan za sve što te na različite načine poučava da sve manje i manje vjeruješ u sebe, a sve više i više vjeruješ u Onoga koji te ljubi i koji je sve stvorio.



W. Stinissen, OCD: "Ovo je dan što ga učini Gospodin"