Starozavjetni je čovjek selilac. U stalnom je pokretu i često ovisan o dobroj volji onih na koje nailazi, pa mu je i samome gostoprimstvo svetinja. Budući da i svoju vjeru doživljava kao putaovanje po božjim stazama, u gostu vidi samoga sebe. Stoga ne iznenađuju dirljivi opisi gostoprimstava. Gosta se mora sa svom ljubavlju primiti, od neprijatelja braniti i na najbolji mogući način pogostiti. Svakako jedna od dojmljivijih gesta opisana je u današnjem prvom čitanju. Gotovo je nevjerojatno gostoprimstvo koje pokazuje Abraham. Mi znamo da ga je Gospodin pohodio, ali Abraham to nije znao. Unatoč tome, trči ususret, prostire se pred Posjetiteljima, daje najbolje od svoga blaga i poslužuje ih. Tako je, i ne znajući, u misterioznom Posjetitelju primio samoga Boga te nije bio uskraćen uzvraćena dara. „Dogodine u ovo doba vratit ću se k tebi i tvoja će žena Sara imati sina“. Već tu otkrivamo da se Boga prima ili odbija u osobi koja trpi „dnevnu žegu“, a naša otvorenost prema drugima postaje mjerom Božjeg blagoslova nama.
Isus Krist je i sam na putu. Stranac je koji treba gostoprimstvo. Primaju ga dvije žene. Na prvi pogled različito reagiraju. Jedna se trudi da mu ništa ne nedostaje u materijalnom smislu, dok druga sjedi do njegovih nogu i sluša. No, pravog gostoprimstva nema bez oba elementa. Nije dovoljno sjesti i slušati, kao ni samo spremiti objed. Marta i Marija izvrsno se nadopunjuju. Unatoč tome, Isus veli da je Marija izabrala „bolji dio“, ističući što je za gostoprimstvo važnije. Bitnije je duhovno primanje, nego materijalno davanje. Ipak, sam će na posljednjoj večeri uzeti Martinu službu da pokaže kako je i drugo nužno. Uz Kristov je nauk potrebno prionuti, učiti ga sjedeći „do nogu Gospodinovih“, ali i znati pripasati se i posluživati “da bismo svakoga čovjeka doveli do savršenstva u Kristu“. 
Budući da se u oba slučaja Bog pojavljuje kao putnik, gostoprimstvo biva ne samo djelo milosrđa, nego i svjedočanstvo vjere.