Sveta Bernardica Soubirous rođena je 7. siječnja 1844. god. u malom francuskom gradu Lourdesu (Lurd), i to kao najstarije dijete siromašnih roditelja, oca mlinara i majke pralje. Bila je neuka i boležljiva, ali vrlo jednostavna i ponizna. Kad je jednom prigodom išla s još dvije djevojčice skupljati drva za ogrjev, u blizini rijeke Gave, ukazala joj se Blažena Djevica Marija u špilji de Massabielle. Bilo je to 11. veljače 1858., a Bernardica je tada imala 14 godina. U njezinu Pismu ocu Gondrandu, iz 1861. god., čitamo kako o tom događaju ovako svjedoči:
Jednog dana pođoh k obali rijeke Gave brati drva s dvije djevojčice, kadli začuh nekakav šum. Okrenuh se k livadi, ali ne vidjeh da bi se stabla iole micala. Nato podigoh glavu i ugledah pećinu. I opazih Gospođu odjevenu u bijele haljine: bila je obučena u bijelo i opasana plavim pojasom, na svakoj nozi imala je žutu ružu, iste boje kao i njezina krunica.
Kada to ugledah, protrljah oči, misleći da se varam. Turnuh ruku u krilo svoje haljine, i tu nađoh svoju krunicu. Htjedoh se na čelu prekrižiti ali ne mogoh podići ruku k čelu, i ona spadne. A pošto se ona Gospođa prekrižila, pokušah to i ja, premda drhtave ruke; napokon sam uspjela. Odmah počeh moliti krunicu: Gospođa je prebirala zrnca krunice ali nije micala usnama. Kad završih krunicu, viđenja odmah nestade.
Pitala sam stoga one dvije djevojčice jesu li štogod primijetile. Rekoše da nisu, nego me samo zapitaše što im to imam otkriti. Dadoh im na znanje kako sam vidjela Gospođu odjevenu u bijele haljine ali ne znam tko je; upozorih ih da o tome šute. One me zatim potakoše da se onamo ne vratim, ali sam to odbila. Navratih zato u nedjelju, jer sam osjećala kako me iznutra nešto poziva.
Ona mi je Gospođa progovorila tek treći put i zapitala hoću li k njoj dolaziti kroz petnaest dana. Odgovorih da hoću. Ona doda kako treba da upozorim svećenike da ondje sagrade crkvicu; nato naredi da se napijem iz izvora. Kako nisam vidjela nikakva izvora, uputih se k rijeci Gavi, ali mi ona dade znak da ne govori o rijeci, i prstom mi pokaza izvor. Pošto mu pristupih, nađoh tu samo malo ustajale vode. Primakoh ruku, ali nisam mogla zagrabiti; nato uzeh dupsti i, kad mi pođe za rukom malo zahvatiti, tri sam je puta bacila tako da sam četvrti put mogla piti. Viđenje se nato povuče i ja odstupih.
Vraćala sam se onamo kroz petnaest dana. Ona mi se Gospođa ukazivala svaki dan, osim jednog ponedjeljka i petka, naređivala mi je da upozorim svećenike da ondje sagrade crkvicu, da pođem k izvoru umiti se i da molim za obraćenje grešnika. Više sam je puta pitala tko je, a ona se blago smiješila; napokon podigavši ruke i uprijevši oči u nebo reče mi: Ja sam Bezgrešno Začeće.
Tih mi je petnaest dana otkrila i one tri tajne, i zabranila mi da to ikome kazujem, što sam dosad vjerno poslušala (Časosolov rimskog obreda, III, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1997., str. 1055-1056).
Ukazanje Blažene Djevice Marije svetoj Bernardici i njezino predstavljanje kao Bezgrješno začeće shvaćeno je vrlo znakovito, jer je svega četiri godine ranije, odnosno 8. prosinca 1854. god., papa Pio IX. apostolskom konstitucijom Ineffabilis Deus, proglasio dogmu o Marijinu bezgrješnomu začeću. Ta je dogma izazvala određene prijepore u Rimu, pa se ovakva objava, koju neuka pastirica nije mogla izmisliti, smatrala izravnom potvrdom donesene dogme.
Deset godina nakon ukazanja, Bernardica je ušla u samostan sestara Božje ljubavi u Neversu i na takav način posvetila svoj život Bogu. U samostanu je morala raditi različite teške poslove, kako bi ostala ponizna i blaga. Od djetinjstva je bila boležljiva, a u samostanu su joj se još više razvili astma, tuberkuloza i osteoporoza, tako da je umrla sa svega 35 godina. Bilo je to 16. travnja 1879. god. Na smrtnoj postelji, a na zahtjev pape Pia IX. i lurdskoga biskupa, morala je još jedanput pod prisegom ponoviti svoje svjedočanstvo, što je i učinila. Svetom ju je proglasio papa Pio XI. 8. prosinca 1933. god., a kao potvrda njezine svetosti obično se ističe i činjenica što joj se tijelo do današnjega dana nije raspalo. Čuva se u staklenomu lijesu u samostanu u Neversu. Potvrdu autentičnosti ukazanja, Sveta je Stolica dala 18. siječnja 1862. godine.
Pozivi Blažene Djevice Marije da se moli i vrši pokora za obraćenje grješnika, da se sagradi crkva i da ljudi dolaze piti iz izvora koji je otkrila Bernardici, provedeni su u djelo, a Lourdes je postao jedno od najpoznatijih marijanskih svetišta na svijetu. Ondje posebno hodočaste bolesnici, a kako su brojna svjedočanstva o njihovim ozdravljenjima, razumljivo je da je toga dana proglašen i Svjetski dan bolesnika. Njega je utemeljio papa Ivan Pavao II. 1992. god., imajući na umu svu ljepotu pobožnosti prema Blaženoj Djevici Mariji Lurdskoj, onoj koja se objavila kako bi majčinski pomagala svoju djecu koja joj se iskrena srca obraćaju.
Smisao Svjetskoga dana bolesnika možemo gledati i u važnosti skretanja pozornosti na sve one koji boluju, a u tom smislu paleta pomaganja je višestruka. Tako smo svi u duhu Evanđelja pozvani biti na pomoć svim bolesnicima s kojima smo na neki način povezani, i to kao pojedinci, ali i kao cijele župne zajednice. Posebno se zato vjernicima preporučuje toga dana ne zaboraviti one koji su u svojoj bolesti osamljeni, nego za njih moliti, obići ih i na druge načine pokazati svoje suosjećanje, a također se preporučuje da se u euharistiji prikažu molitve za sve njih.
Toga se dana prisjećamo i važnosti dostojne medicinske skrbi za sve koji teško boluju, kao i svih onih koji su svoj privatni i(li) profesionalni život posvetili brinući se za bolesnike. Riječ je ponajprije o članovima obitelji, zatim medicinskom osoblju, ali i mnogim drugim pojedincima i skupinama koji pokazuju suosjećanje prema oboljelima i sa svoje strane im pokušavaju olakšati patnje.
No, toga se dana zapravo najviše prisjećamo samih bolesnika, moleći za njih da im Bog po zagovoru Blažene Djevice Marije, udijeli milost da mogu s vjerom nositi svoj križ i svakodnevno se suobličavati Kristu Patniku, te iz Njegova Lica crpiti snagu za svakodnevni život, razvijajući nadu u nebeski.
Tekst: Snježana Majdandžić-Gladić
Izvor: Vjera i djela
