AUTOR: fr. Jozo Čirko, OP
Moli se na pravi način (Mt 6,7-15)
Isus je rekao svojim učenicima: “U molitvi ne brbljajte kao pogani, koji misle da će biti uslišani zbog mnogih riječi. Nemojte biti kao oni.”
Kao i mnoge stvari u životu, čak ni molitva više nije sporno pitanje; mnogima je postala posve subjektivna stvar u kojoj ne možemo pogriješiti. Ali Isus je rekao da možemo pogriješiti. Da, zapravo možemo moliti na pogrešan način, baš kao što možemo tražiti od nekoga nešto na pogrešan način.
Neki ljudi molitvu smatraju oblikom umjetnosti: slobodnim izražavanjem svojih unutarnjih osjećaja. Pa, jest; i baš kao i kod pjevanja, možemo se moliti svim srcem. Ali ako ne pazimo da slijedimo određena pravila, onda bi se naše molitve, kao i naše pjevanje, lako moglo pomiješati s vrištanjem i vikom. To bi zapravo moglo biti ometajuće. Stoga se molitva lako može pretvoriti u “brbljanje”, baš kao što i umjetnost u “kapanje”. I ima dosta kritičara koji će pljuvati po našim “osjećajima” ako ih ne izrazimo “na pravi način”.
Abba Makarije Veliki rekao je braći u Sketisu, kada je raspustio skupštinu: 'Bježite, braćo moja.' Jedan od staraca ga upita: 'Kamo bismo mogli pobjeći izvan pustinje?' Stavio je prst na usne i rekao: 'Bježi od toga', ušao je u svoju ćeliju, zatvorio vrata i sjeo. 1
Makarije Veliki, redovnik pustinjak, jednom je rekao svojoj braći: 'Bježite, braćo moja.' Jedan od staraca ga upita: 'Kamo bismo mogli pobjeći izvan pustinje?' Stavio je prst na usne i rekao: 'Bježi ', ušao je u svoju ćeliju, zatvorio vrata i sjeo.
Ponekad nas treba ušutkati. Svijet je bučan, naši životi su bučni, mi smo bučni. Trebamo se podsjetiti i otići u tišinu “izvan pustinje”.
Starac koji je postavio pitanje gleda svijet oko sebe. Makarije zna da je prava šutnja više u onome što se događa u starcu nego u onom što se događa oko starca. To nije samo prestanak govora.
Istinska tišina znači angažman, a ne bijeg, puninu, a ne prazninu, prisutnost, a ne odsutnost. “Jer jedinog Boga, moja duša u tišini čeka”, kaže nam psalmist (Ps 62:1, 6).
Šutnja nas poziva na pokajanje. Praksa šutnje je čin samoprinošenja, pokazivanja i stavljanja sebe na raspolaganje Bogu. Tišina stvara prostor i mjesto da se Bog pojavi. Omogućuje nam da slušamo srcem, a ne ušima. To je prag na kojem susrećemo Boga. Duboka unutarnja tišina omogućuje nam da počivamo u Bogu. Ne treba ništa reći. Sve je dobro.
Prisjetimo se vremena kada nismo razgovarali, nije bilo buke ili ometanja, a svijet oko nas je bio tih, ali u nama su brbljali glasovi, misli i nastajale razne slike. Ova iskustva će nam dati neku ideju o tome što je Makarije mislio kada je “stavio prst na usne i rekao: 'Bježi'.”
Pustite li ponekad glazbu ili upalimo televiziju samo da biste imali društvo? Ako ste kod kuće, je li TV uključen? Svira li vam radio uvijek u autu? Jeste li uvijek na računalu ili telefonu? A što mislite da ovu korizmu vozimo u tišini. Ograničimo svoju glazbu i televiziju.
Ponekad je teško zašutjeti i slušati. Jer NE kaže: "slušaj Gospodine, tvoj sluga govori!" Stoga ću često samo sjediti i gledati u Isusa, a On će se osvrnuti na mene. Ponekad osobe koje se vole ne moraju dijeliti riječi. Oni već znaju što jedno i drugo misli i osjeća. Isus želi tu bliskost i jedinstvo svake duše. Zato provedimo više VREMENA s Gospodinom. Nemojte mu samo slati poruke, provedimo vrijeme s Njim. Pogledaj ga, neka se osvrne na tebe.
