Euharistijskim slavljem, koje je u srijedu 24. lipnja 2020. godine na zagrebačkoj Novoj Vesi u parku ispred, u potresu oštećene, župne crkve sv. Ivana Krstitelja predvodio pomoćni biskup zagrebački mons. Mijo Gorski, proslavljena je svetkovina Rođenja sv. Ivana Krstitelja. U koncelebraciji s biskupom Gorskim bili su, uz župnog upravitelja vlč. Ivana Lastovčića, dekan Gornjogradskog dekanata mons. Zlatko Koren, rektor Međubiskupijskog dječačkog sjemeništa na Šalati preč. Matija Pavlaković te više svećenika zagrebačkih župa kao i nekadašnji upravitelji župe na Novoj Vesi.
Sve okupljene na čelu s biskupom Gorskim na početku slavlja pozdravio je vlč. Lastovčić izrazivši radost i zahvalnost zbog slavlja i susreta, a biskup Gorski je uvodeći u slavlje prenio pozdrave zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića. Govoreći u homiliji o Ivanu Krstitelju, biskup Gorski je rekao da se radi o čovjeku jasnih načela, oštrih riječi u prokazivanju nepravde, dosljednome u djelu na koje ga je Bog pozvao: pripremiti narod za susret sa Spasiteljem, i uvesti činom krštenja na Jordanu Isusa u javno djelovanje. "Iznad svega Ivan je glas istine. Sam za sebe kaže - Ja sam glas onoga koji viče u pustinji. Ivan je glas Božje riječi - Isusa Krista - koji je istina o Bogu i čovjeku."
Naglasivši da hodeći za Kristom neizbježno se moramo suočiti i s pitanjem istine, biskup Gorski je protumačio: "Prema sebi - bojimo se vlastite stvarnosti, gubitka dobrog glasa i ugleda, zatvaramo oči pred istinom o sebi, zavaravamo sami sebe. Tako postajemo zarobljenici svoje prošlost i, uvijek u strahu da se nešto ne sazna ili u prividu dobra. Kard. Kuharić je rekao: Kako je lijep čist naraštaj (ljudi čiste ili okajane prošlosti, ljudi otvorena srca i misli, ljudi iskrenih riječi i djela). Doista, kako je lijep čist naraštaj! Mi kršćani smo dužni izgrađivati takav naraštaj izgrađujući sebe u istini!
To činimo izvršavajući svoje poslanje, svoju misiju u svijetu u koji nas je Bog pozvao. Svatko od nas ima misiju, zadaću vlastitog života. Osim što izabiremo svoje zvanje, profesiju, životnog sudruga, pozvani smo odlučivati se za dobro, spoznati Boga. Gospodin me pozvao od materina krila i postavio za svjetlost narodima, kako smo čuli u 1. čitanju. Vršeći u ime Božje svoju službu na koju smo pozvani, ispunjavajući roditeljske dužnosti, radeći povjereni posao savjesno i dosljedno, mi ne samo da ostvarujemo sebe, smisao svoga postojanja, nego vršimo čin koji je Ivan učinio. Naime, kada sve to činimo prožeti evanđeljem i u ime Božje, ukazujemo na Mesiju, i upućujemo ljude Spasitelju: Evo Jaganjca Božjega.
To je prvenstvena zadaća roditelja prema svojoj djeci. Nitko ne može zamijeniti oca i majku u prenošenju vjere, ni najbolji svećenik ni najbolji vjeroučitelj ili vjeroučiteljica. Ono što roditelji žive kao vjernici to je upereni prst prema Isusu. Doista nema vrjednijeg čina od toga, pokazati svojim životom na Boga Spasitelja. Čist naraštaj koji hodi u istini samo se s Bogom može graditi."
Druga istina s kojom se hodeći za Kristom moramo suočiti je istina o našem odnosu prema drugima, no "u tome nas često priječe lažni obziri, da ne povrijedimo druge ili strah od gubitka položaja. Ali takav stav uvijek čini štetu i nama i zajednici. Nije lako othrvati se svim silnim zavođenjima i zastrašivanjima. Kroz cijelu našu povijest mogle su se čuti riječi prijetnje i zavođenja: odreci se svoje vjere, svojih hrvatskih korijena, svoje kulture, svoga jezika i svoga zavičaja, svoje časti i svoga ponosa… Nažalost, mnogo je onih koji nasjedaju zavodljivim obmanama. Zato smo se našli u stanju u kojem je percepcija važnija od činjenica, ambalaža važnija od sadržaja. Onaj tko misli da će se dopasti ovome svijetu, a pri tome dosljedno živjeti po Božju, teško se vara. Isus je jasan: Ne možete služiti dvojici gospodara!"
Treća istina s kojom se hodeći za Kristom moramo suočiti tiče se našeg odnosa prema Bogu. U tom suočavanju "oholost nas priječi da priznamo Božju vlast nad sobom i tako postaje uzrokom potpuno izokrenutih vrjednota. Zadivljujući je primjer Ivanove skromnosti. Nije htio odmah krstiti Isusa, jer se nije smatrao dostojnim niti odriješiti remenja na lsusovim sandalama. I također: Moje je vrijeme prošlo - On treba da raste ja da se umanjujem. Možda nam se to ne čini bitnim. No što bi bilo da je lvan rekao: Ja sam okupio narod, ja sam prvi počeo s krštenjem. Ne bi li to izgledalo kao naše stranke, naše grupe u crkvi, gdje ljudi nisu sposobni spoznati čas kada je njihovo vrijeme prošlo. To jednako vrijedi za obitelj i rast djece, napredovanje na poslu, u struci, u politici. Spoznati čas da poput lvana možemo reći: moje je vrijeme prošlo. Time omogućujemo dolazak novih ljudi, novih ideja, novog zanosa života. Naučimo se skromnosti od silnoga lvana."
No, "istina ima svoju cijenu koja nije malena, ona nije uvijek lijepa ni ugodna, ali jedino nas Istina oslobađa", rekao je biskup Gorski istaknuvši da Isus ne govori bez razloga - Istina će vas osloboditi. "Istina s kojom se suočavamo i Istina koja je lsus Krist. Bez Boga nećemo je moći podnijeti, bez ljubavi bit će razarajuća. Zato nas Pismo upućuje – istinovati u ljubavi. Kao vjernici moramo se ispitati pred Bogom o stanju naše istine. Nismo li laž prihvatili kao kategoriju s kojom unaprijed računamo. Smišljati unaprijed odgovore kako se opravdati, čini nam se prihvatljivim. To je poput virusa koji se nevidljivo širi, a onda odjednom shvatimo da nas je sve zahvatio."
"Ivan ispituje našu savjest kako bi bili neustrašivi pred mentalitetom ovoga svijeta. U današnje vrijeme u kojem se istina izglasava dizanjem ruku, što znači da se i laž može proglasiti istinom, u kojem se vjernost mjeri količinom novca, a snaga misli medijskim nastupima, Ivan za sve nas ostaje izazov života u Istini", zaključio je homiliju biskup Gorski.
Prije završnog blagoslova vlč. Lastovčić je još jednom zahvalio biskupu Gorskom i okupljenim svećenicima te župljanima i hodočasnicima na molitvenom slavlju. Pozdravljajući okupljene biskup Gorski je rekao kako moramo biti zahvalni Bogu što nas je u potresu očuvao od velikih gubitaka ljudskih života, naglasivši kako su i potres i epidemija koronavirusa prilika, ali i opomena da ne zaboravimo, kako u Crkvi tako i u cijelome društvu, da je najvažnije ulagati u ljude, graditi zdravo društvo na temeljima Istine, jer materijalno će se lako obnoviti, no bez obnove duha, obnove čovjeka, društva, svaka druga materijalna obnova nema puno smisla.
