Požeški biskup Antun Škvorčević predvodio je na Veliki petak, pobožnost Križnog puta.
Uvodeći u molitvu biskup Škvorčević je kazao: „Poštovana i draga braćo i sestre! Srdačno vas pozdravljam s požeške Kalvarije. Mnogi od vas koji nas internetskim putem pratite, rado ste na Veliki petak dolazili na našu Kalvariju, da biste sjedinjeni s mnoštvom onih koji su se ovdje okupljali tijekom nekoliko stoljeća divili se proljetnoj prirodi, ubrali koju grančicu ili cvijet i s posebnim raspoloženjem srca sudjelovali na pobožnosti Križnoga puta. Ove godine Križni put na Kalvariji – jer ne može biti s vama – molitva je za vas, koji ograničeni na svoje domove slavite Veliki petak Muke Gospodnje.
Zbog vaše spriječenosti da fizički sudjelujete na ovoj dragoj pobožnosti, ona je danas dobila dodatnu pokorničku dimenziju, po kojoj smo bliži Isusu osuđenom, bičevanom i raspetom. Sve vas u ovoj molitvi sabiremo u jedno, duhovno povezujemo s Isusovim patnjama, da u njemu vaša trpljenja nađu svoj smisao i vaše boli budu lakše.“ Biskup ih je potaknuo da se tijekom ovog prijenosa sjedine u molitvi te im je pozvao: „idući od postaje do postaje Isusova križnog puta, uključite u njih i postaje vlastitoga križnog puta, među kojima je i sadašnje trpljenje izolacije i straha, neizvjesnosti i osame, možda bolesti i siromaštva i svake druge nevolje. Povjerimo Isusovoj patnji i sve pogođene potresom u Zagrebu i okolici, kojima je potrebna i duhovna i materijalna pomoć. Svojim sabranim srcem, glasom i pjesmom budite u svom domu jedno s nama na požeškoj Kalvariji.“
Pri svršetku Križnog puta biskup je održao homiliju u kojoj je kazao: „Prateći ovih dana patnje onih koji su pogođeni koronavirusom i nastradalih u potresu te odgovor mnogih ljudi na to stanje, mogli ste primijetiti kako trpljenje nije isključivo negativno događanje. U njemu je moć koja mijenja one koji ga podnose a zbližava ljude oko njih, pokreće ih na snažniju povezanost, solidarnost koja ublažava bol i liječi trpljenje. U dubinu patnje i solidarnosti smjestila se ljubav, snaga koja pobjeđuje. Stojeći danas pred Isusovim križem usred naših stradanja shvaćamo zašto se Bog nije odrekao patnje. Prepoznajemo kako se u njemu ispunila proročka riječ: ‘On slabosti naše ponije, naše boli uze na se’ (Iz 53,4). Izabrao je patnju u Sinu svome Isusu Kristu, da nam se po njoj posvema približi, s nama se združi, pokrene mnoštva da suosjećajno budu jedno s njime, probudio je energiju samilosne ljubavi koja se razlila na mnoštvo braće i sestara tijekom dva tisućljeća, pretvorila se u solidarnost s najmanjima, uspostavila civilizaciju ljubavi koja pobjeđuje. To nije zajedništvo po kojem se ostvaruje neki projekt materijalnog učinka, nego Crkva, zajedništvo ljubavi koju je Sin Očev uspostavio u čovječanstvu kao jamstvo nerazorive naše sudbine, određene Isusovim sebedarjem, najmoćnije svemirske snage. Božja ljubav na križu zbližila je nebo i zemlju, izvela čovjeka iz zarobljeništva smrću. Ostvarilo se ono što je Isus prorekao: ‘A ja kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući sebi’“ (Iv 12,32).
Datum 10.4.2020.
