Autor teksta: Ivan Vuković

Jedna od najdugotrajnijih obrana i jedan od najvećih zločina u Domovinskom ratu dogodio se u Saborskom, koje je bilo prva linija obrane ogulinskog i slunjskog kraja od prvog napada na Saborsko 5. kolovoza 1991., do pada mjesta 12. studenog 1991. Taj 12. studeni najcrnji je datum u povijesti mjesta, jer je toga dana ubijeno i poginulo 38 mještana. Saborsko je po broju stanovnika maleno, ali po herojstvu i žrtvi veliko selo u krajoliku prekrasne prirode, omeđenom smaragdnim Plitvičkim jezerima, stoljetnim veličanstvenim šumama Plitvica i planine Male Kapele te kristalnim izvorima vode i jedinstvenim periodičnim Blaćanskim jezerom. Nažalost, Saborsko je bilo okruženo i najvećim poligonom 5. vojne oblasti JNA prema Slunju, istaknutim zapovjednim mjestom JNA na Plitvicama koje su krvarile još od „krvavog Uskrsa”, vojarnom JNA u Ličkoj Jesenici, vojnim aerodromom JNA Željava između Plitvica i Bihaća, te jednima od najvećih žarišta velikosrpske pobune, Plaškim i Titovom Korenicom. Saborsko su napadali JNA, paravojne postrojbe sastavljene od ličkih Srba te dobrovoljci iz raznih krajeva Srbije.

Velikosrpska ideologija je zacrtala da Saborskog više ne smije biti, jer je hrvatsko i jer se nalazi na putu koji je bio od vitalne važnosti za spajanje okupiranih dijelova i za plan presijecanja Hrvatske. U tim planovima, Saborsko je trebalo okupirati još u kolovozu, a onda krenuti prema Ogulinu, kako je pisao Plaščanski ratni bilten: Nakon čišćenja Saborskog otvoren put preko Ogulina, prema Gomirju i Srpskim Moravicama, jer neće valjda Plaški ostati zapadna granica Krajine. Ogulin se tad još nije naoružao, jer nisu osvojene vojarne na ogulinskom području koje su bile goruća prijetnja, a Hrvatskoj je prijetilo i presijecanje na tom životnom dijelu kojim prolaze sve prometnice između nizinske Hrvatske i mora: ceste i željezničke pruge Zagreb – Rijeka i Zagreb – Split. Presijecanje bi značilo prometni i gospodarski kolaps Hrvatske te slom obrane Hrvatske. Taj plan nikada nije realiziran, a veliku zaslugu u tome ima dugotrajna obrana Saborskog koja je trajala točno sto dana.

Saborsko je prvi put napadnuto pješačko – minobacačkim napadom 5. kolovoza 1991., kada još nije bilo HV-a, a prve napade tih dana uspješno su obranili malobrojna policija i domaći seljaci s lovačkim puškama. Tada je većina staraca i majki s djecom izbjegla iz sela, nakon čega se dio stanovništva ubrzo vratio, većinom djedovi i bake, od kojih će mnogi biti ubijeni nakon pada mjesta. Nakon prvog napada, počinju se organizirati Saborčani koji žive i rade u gradovima. Legalizirani kao Samostalna satnija Saborsko, krajem rujna se konvojem iz vojarne u Črnomercu, 102 dragovoljca probijaju preko Kapele u opkoljeno Saborsko, nakon čega je ustrojena Ratna jedinica Saborsko od 250 ljudi, od kojih je oko 50 još u danima prije pada mjesta bilo teško ranjeno ili poginulo. Deset dana prije pada Saborskog, 2. 11., 3 MIG-a i tenkovi napali su Saborsko i tog dana poginula su petorica branitelja, a 13 branitelja je ranjeno te su uspješno prebačeni šumom na liječenje u Slunj, a najteži ranjenici u Bihać. Usprkos ogromnim gubicima, napad je odbijen i tenkovi bježe natrag.

Nakon sto dana junačkog otpora, gdje su se i tenkovi JNA povlačili i bježali pred puškama Saborčana, jedna od tada najjačih vojski Europe je odlučila osvetiti se za sve frustracije, neuspjehe i gubitke u vlastitim redovima, napadom sa svim raspoloživim snagama koje je mogla imati. Saborsko je napadano avionima koji su polijetali sa Željave i s Udbine. Na selo su navalile četiri tenkovske čete, nepregledne kolone tenkova. Teško topništvo, dovučeno sa svih strana, od slunjskog vojnog poligona, iz raznih vojarni, dijelom netom pristiglo iz Beograda preko Bosne i tzv. Krajine te preko 1000 do zuba naoružanih vojnika.

S druge strane, Saborsko je branilo oko 200 slabo naoružanih domaćih branitelja u potpunom okruženju i bez ikakve logističke potpore. Bili su to u ogromnom postotku Saborčani, te nije bilo nikakvog generala ni profesionalnog vodstva, ni ranijeg ratnog iskustva. Samo obični ljudi sa svojim vrlinama i greškama, ali s velikim srcem. Padom Saborskog 12. 11., preživjeli mještani, među kojima i mnogo staraca, danima su se izvlačili pješice kroz snijegom okovanu šumu. Mještani donjeg Saborskog prešli su planinu Kapelu i stigli do slobodnog područja Brinja i Otočca, a ostali do Slunja koji je okupiran četiri dana poslije. Kada su prognanici počeli pristizati na slobodan teritorij, javnost je prvi put čula da je selo palo.

U Saborskom je u Domovinskom ratu ukupno ubijeno i poginulo 52 ljudi, od čega je 9 nestalih. Tako masovan zločin u malom selu, odnio je cijele obitelji. Poginula su čak tri para braće branitelja (2. 11. braća Matovina, a 12. 11. braća Dumenčić i braća Štrk). Tri sestre Matovina, Kate, Marija i Lucija, su ubijene 12. 11., kao i Luka Sertić i njegove sestre Ivka i Kata Sertić. Ubijeni 12. 11. su i bračni par Vuković i bračni par Dumenčić. Najstarije žrtve su Polde Conjar i Mate ‘Matan’ Matovina, rođeni 1895. i također ubijeni 12. 11. Unuci ubijenog Matovine su poginula braća Dumenčić.
U Saborskom su, uz 6 pojedinačnih grobnica, pronađene dvije masovne grobnice. Petnaest žrtava ubijenih na dan okupacije i bačenih u zajedničku jamu na lokaciji Popov Šanac u blizini župne crkve, pokopane su 15. 11. 1995., a sprovod je predvodio riječko-senjski nadbiskup Anton Tamarut. Počinitelji zločina u Saborskom osuđeni su u odsutnosti i nisu za svoje zločine proveli niti dana u zatvoru.

U Saborskom su uništene i spaljene sve kuće i svi objekti. Ranije teško oštećena, miniranjem je u potpunosti srušena župna crkva sv. Ivana Nepomuka iz 1864. Agresorski vojnik svjedočio je o trenutku miniranja. Eksplozija je izbila donji dio, a zvonik je ostao stajati u zraku. Prisutne je uhvatio veliki strah, jer su pomislili da je u pitanju neka viša sila i da se crkva neće srušiti. Zvonik se ipak srušio, a svi prisutni su se u strahu razbježali, tek tada shvativši što su učinili. Teško je oštećena bivša župna crkva sv. Marije od Rozarija, srednjovjekovna crkva dograđena 1726., spomenik kulture nulte kategorije. Selo je oslobođeno 5. 8. 1995., na 4. godišnjicu prvog napada. Premda je broj stanovnika općine Saborsko od 1991. do 2011. pao s 1501 na 632, a samog naselja Saborsko s 852 na 462, pozitivna je vijest da ima djece u područnoj školi i vrtiću u Saborskom. To daje optimistično svjetlo za budućnost tog krvlju natopljenog, neuništivog i po tko zna koji put iznova iz pepela uskrsnulog, malog, ali velikog komadića hrvatske zemlje.

Tekst: Ivan Vuković

Foto: Ivan Matovina, Saborsko.net