Etiopija se spominje već u Starom zavjetu. Prorok Ezekiel svojom nazočnošću u progonstvu g. 591–570. pr. Krista svojim je sunarodnjacima dizao duh i budio nadu. U proroštvu protiv Egipta on spominje: »Evo me na te i na rijeke tvoje, da pretvorim zemlju egipatsku u pustinju i pustoš od Migdola do Sevana i do granice etiopske« (Ez 29,10). Sevan se nalazio negdje kod današnjeg Assuana. Djela apostolska u 8. glavi pripovijedaju kako je đakon Filip po Božjem nadahnuću pokrstio nekog Etiopljanina, dvoranina, visokog dostojanstvenika kandake, etiopske kraljice, i nadglednika cijele njezine riznice.Sredinom IV. stoljeća misionarenjem Frumencija iz Tira i Edezija kršćanstvo je u Etiopiji pustilo dublje korijenje. Frumencija je za biskupa postavio sam sv. Atanazije te njegovu biskupiju u Assuanu pripojio aleksandrijskom patrijarhatu. No, kasnije na čelu etiopske Crkve stoji abuna. Kršćanstvo brzo u toj zemlji dobiva status državne vjere. No za vrijeme žučljivih kristoloških rasprava u IV. stoljeću Etiopija se priklanja monofizitizmu i takva ostade sve do danas.Nakon prodiranja monofizitizma u Etiopiju njezina povijest upada u mrak sve tamo do XIII. stoljeća. Tada kraljevska dinastija poče širiti vijest da potječe čak od Salamona, jer se njemu s kraljicom od Sabe rodio sin Menelik, koji postade ocem etiopske kraljevske dinastije. Prodiranjem islama u sjevernu Afriku Etiopija postaje sve više odijeljena od ostaloga kršćanskoga svijeta.Etiopski su kraljevi iz straha pred islamskom opasnošću nastojali ipak tražiti veze sa zapadnim kršćanstvom nadajući se na taj način zaštiti. Pape su im slale pisma i misionare, a sve to u želji da bi se monofizitska etiopska Crkva vratila u krilo katoličkoga pravovjerja. Papa Julije III. poslao je u XVI. stoljeću u Etiopiju isusovačke misionare. I tako započinje isusovačko misionarenje u toj dalekoj zemlji. Ono je Družbi dalo i 8 slavnih mučenika, kojima na čelu stoji otac Apolinar de Almeida, naslovni nicejski biskup. Crkva ih je proglasila časnim Božjim slugama, a nadati se da će doći i do njihove beatifikacije.Apolinar de Almeida rodio se 22. srpnja 1587. u Lisabonu. Stupio je u Družbu Isusovu te jedno vrijeme u Europi predavao Sveto pismo. Godine 1626. imenovan je naslovnim nicejskim biskupom i koadjutorom etiopskoga patrijarha Alfonza Mendeza. Nakon mnogih i dugih peripetija stigao je tek g. 1630. na polje svoga djelovanja. No već g. 1633. svi su misionari s patrijarhom Mendezom bili prognani te otišli u Gou u Indiju. Otac de Almeida s dvojicom drugih otaca uspio se ipak nekako izgubiti i ostati u etiopskoj pokrajini Tigre. Ondje je živio skriven gotovo tri godine izložen neimaštini, gladi, strahu od progonitelja i drugim nevoljama.
Napokon su ga uhvatili, a otpadnički ga je etiopski car Fasiladas predao u ruke krivovjernih monaha. Ti su ga nakon okrutnog tamnovanja od godine dana na jednome otoku rijeke Nila skupa s Jacintom Franceschi i Franciskom Rodriguez predali u ruke razjarene svjetine koja ih je kamenovala. Mučeništvo se zbilo između 10. i 15. lipnja 1638. Biskup de Almeida je poginuo 14. lipnja. Za njihovo proglašenje blaženim otvoren je g. 1902. apostolski proces.
