Pogrebne obrede predvodio je 7. lipnja u franjevačkoj crkvi Sv. Marka Evanđelista na Plehanu u Bosanskoj Posavini vrhbosanski nadbiskup koadjutor i apostolski upravitelj Vojnog ordinarijata u BiH Tomo Vukšić.

Fra Božo preminuo je iznenada na svetkovinu Tijelova, 3. lipnja, u Sesvetskoj Sopnici. Uz pomoćnoga banjolučkog biskupa fra Marka Semrena, provincijala Franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Jozu Marinčića, domaćeg gvardijana fra Antu Tomasa te gvardijana u Sesvetskoj Sopnici fra Zdravka Dadića koncelebriralo je više od stotinu svećenika. Na misi, na kojoj su pjevanje predvodili franjevački bogoslovi predvođeni fra Emanuelom Jozićem, uz rodbinu i prijatelje okupili su se bogoslovi, đakoni i brojne redovnice.

https://cdn-ika.hkm.hr/2021/06/pgk3-300x199.jpg 300w, https://cdn-ika.hkm.hr/2021/06/pgk3-768x509.jpg 768w, https://cdn-ika.hkm.hr/2021/06/pgk3-1024x678.jpg 1024w" alt="" width="1920" height="1272" class="alignnone size-full wp-image-432056" />„Zahvalni smo Gospodinu Isusu za njegovu utjehu i nadu koja niče i izrasta iz njegova uskrsnuća i najveći dar u trenucima kad smo pogođeni smrću i kad razmišljamo o svom kraju ovozemaljskog života. Tu je kršćansku nadu i utjehu propovijedao pok. fra Božo cijeloga života, nju je tumačio svojim studentima na raznim učilištima i drugim vjernicima u različitim prigodama; u predavanjima, propovijedima, katehezama i vrlo često kao drag vodič hodočasnicima u Svetu zemlju na mjesta Isusova rođenja i javnoga djelovanja“, rekao je uz ostalo u propovijedi mons. Vukšić. Ustvrdio je na kraju da je fra Božo bio predani zaljubljenik u Riječ Božju; proučavao je, tumačio, prevodio, njome se duhovno hranio te hrabrio i sebe i druge.

Oproštajne govore izrekli su uime plehanskih franjevaca gvardijan fra Anto Tomas; uime studenata i profesora Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu oproštajni govor dekana Josipa Šimunovića pročitao je prof. Božidar Markotić, pročelnik katedre Svetoga pisma Staroga zavjeta; uime studenata i profesora Franjevačke teologije u Sarajevu oprostio se dekan dr. fra Danimir Pezer, a na kraju se od subrata oprostio provincijal franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Jozo Marinčić.

„Fra Božo je bio čestit redovnik, vjeran svećenik, vrstan profesor, plodan pisac, zanimljiv vodič, erudit, poliglot, ali prije svega čovjek velika srca i duše prostrane kao Bosanska Posavina. Bio je vedra čela i vedra duha, gromoglasna smijeha i istančana ukusa u odijevanju. Kroz život je išao uzdignute glave, otvorenih očiju i širokih pogleda na svijet. Bio je, uistinu, radostan navjestitelj evanđelja. Biblija je za njega bila knjiga života. Svoje studente često je poticao na čitanje Biblije i življenje njezine poruke. Za uzor im nikad nije stavljao sebe nego Isusa Krista, koji je bio vjeran Bogu i milosrdan prema narodu. Njegova važna osobina bila je zahvalnost. Zahvalan je bio za svaku sitnicu. Kod svakoga je znao uvidjeti i istaknuti neku vrlinu. Njegova vedrina i dobrota nije mogla ostati neprimijećena. Svojim gorljivim naviještanjem Božje riječi spasio je mnoge izgubljene; bračne parove od razvoda, mlade od problema, izgubljenosti, osamljene i rubne propasti. Bio je jednostavan, životan, skroman čovjek…“, rekli su, uz ostalo o fra Boži u oproštajnim govorima. Predstavili su fra Božin život i djelo.

https://cdn-ika.hkm.hr/2021/06/pmisa2-300x199.jpg 300w, https://cdn-ika.hkm.hr/2021/06/pmisa2-768x509.jpg 768w, https://cdn-ika.hkm.hr/2021/06/pmisa2-1024x678.jpg 1024w" alt="" width="1920" height="1272" class="alignnone size-full wp-image-432055" />Fra Božo rođen je 11. studenoga 1946. u Donjoj Dubici u Bosanskoj Posavini kao četvrto od šestero djece svojih roditelja, oca Mate i majke Mande rođ. Grgić. Nakon Osnovne škole, koju je pohađao u Donjoj Dubici i Bosanskom Šamcu odlazi u Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visoko. Po završetku srednje škole oblači franjevački habit i ulazi u novicijat 1966. godine u Kraljevoj Sutjesci. Prve zavjete polaže 1967., a svečane 1973. godine. Red đakonata primio je 23. prosinca 1973., a 3. veljače 1974. godine zaređen je za svećenika. Pohađao je Filozofsko-teološki studij u Sarajevu, a poslijediplomski na Teološkom fakultetu u Ljubljani. Magistrirao je s radom: Poziv i poslanje proroka Jeremije (1977.), a doktorirao na temu: Iskustvo Boga i čovjeka u Jeremijinoj knjizi (1982.).

Dodatni studij, a potom i magisterij biblijskih znanosti na Papinskom biblijskom institutu u Rimu završio je 1989. Nakon toga pohađao je studij na Franjevačkom biblijskom institutu u Jeruzalemu (1989.-1990.). Stekao je i diplomu na Odsjeku za germanistiku Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu 1984.

Kao magistar teoloških znanosti 1977. godine počinje predavati kolegije iz Starog i Novog zavjeta te Hebrejski jezik na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, područnom (afiliranom) studiju Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.Taj rad nastavlja u Samoboru, kamo se Franjevačka teologija preselila uslijed okupacije svoje zgrade i samostana u Sarajevu 1992. godine. Od jeseni 1993. godine, nakon smrti profesora Jerka Fućaka, počinje predavati na Katehetskom institutu, Institutu za teološku kulturu i Institutu za duhovnost KBF-a Sveučilišta u Zagrebu. Iste godine počeo je predavati i na Evangeličkom teološkom fakultetu „Matija Vlačić Ilirik“, a akademske godine 1993./1994. predaje i na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove.

Od 1997. godine, kada se nakon završetka rata Franjevačka teologija vraća u Sarajevo, pa sve do 2005. godine, kada je umirovljen profesor Adalbert Rebić, profesor Lujić istodobno predaje na oba učilišta, dolazeći svakoga mjeseca na tjedan dana predavati u Zagreb, a od 2005. godine, kada postaje docent na KBF-u Sveučilišta u Zagrebu, jednom mjesečno odlazi iz Zagreba predavati u Sarajevo. Godine 2006. izabran je u znanstveno zvanje znanstvenog savjetnika, a 2009. godine postaje izvanredni profesor. Akademske godine 2007./2008. izabran je za vršitelja dužnosti pročelnika Katedre Svetog pisma Starog zavjeta, a 2010. za pročelnika. Predavao je i na poslijediplomskom studiju KBF-a kolegije: Uvod i egzegeza Starog zavjeta II (Proroci), Biblijska teologija Starog zavjeta, Biblijska arheologija, Hebrejski jezik i seminar Proroštvo i apokaliptika.

Bio je suradnik u izradi Općega religijskog leksikona i suradnik u projektu Ekumenske Biblije. Redovito je sudjelovao na domaćim i međunarodnim znanstvenim skupovima, konferencijama i kongresima bibličara, a također je bio i član raznih biblijskih udruga te član Hrvatske sekcije Europskog društva za katoličku teologiju te član i predsjednik Biblijskog instituta KBF-a Sveučilišta u Zagrebu. Bio je član uredništva i urednik raznih stručnih biblijskih i teoloških časopisa. Bio je vrlo ozbiljan i marljiv profesor i znanstvenik. U to se mogao uvjeriti svatko tko je čitao njegove knjige ili slušao njegova predavanja i propovijedi. Njegova bibliografija broji gotovo 450 bibliografskih jedinica. Napisao je tridesetak knjiga, a sam je bio knjiga sa sedam pečata. Bio je jedan od najplodnijih hrvatskih teoloških autora i jedan od najaktivnijih autora članaka u znanstvenome časopisu Fakulteta, Bogoslovskoj smotri, u kojoj je objavio preko 20 radova.

Svi naslovi njegovih knjiga otkrivaju čovjeka vedrine, optimizma, punog vjere u Boga i ljude, čovjeka koji je iz Biblije – Božje riječi ljudima uvijek izvukao bitno te aktualizirao tu poruku za današnje vrijeme.

Njegov plodan spisateljski rad očituje se i u prevoditeljskom radu: bio je voditelj projekta novoga prijevoda Svetog pisma s hebrejskog i grčkog na hrvatski jezik, a sam je preveo Knjigu Postanka, Knjigu Izlaska te proroke Jeremiju, Habakuka, Nahuma, Obadije, Jone i Hagaja.

Polazeći od teologije prvenstveno shvaćene kao Božji govor čovjeku, tek onda čovjekov od/govor Bogu, prof. Lujić u svojim knjigama i drugim stručnim radovima uvijek povezuje teologiju i antropologiju, postavljenu u svetopisamski temelj, sa snažnom željom da „se Biblija u svim slojevima kršćanstva više čita i više uvažava. Poruka Biblije treba jače zaživjeti, jer ljudi često imaju sporedne spoznaje, a bitne ne vide ili ih zanemaruju. I tu nastaje jaz između onoga što piše u Bibliji i vjerničke prakse.“

Dugi niz godina organizirao je i vodio hodočašća odnosno biblijsko-studijska putovanja u Svetu zemlju, kako za „obične vjernike“ tako za svećenike, profesore teologije, vjeroučitelje, studente. U lipnju 2012., prigodom ostvarenoga 70. putovanja, izraelsko Ministarstvo turizma dodijelilo mu je srebrnu Povelju zahvalnosti, za unaprjeđivanje hodočašća u Svetu zemlju. Napisao je dva vodiča, koja su više od klasičnog „suputnika“ na putovanju – knjige, prepune povijesnih podataka, biblijsko-teološko-arheološki mali udžbenici, ali i molitvenici, „3 u 1“ za potpun doživljaj prostora i vremena Isusove domovine.

Osobitu ljubav gajio je prema književnosti i likovnoj umjetnosti. Godinama je sakupljao umjetničke slike, stvorivši tako zbirku od stotinjak slika renomiranih hrvatskih i bosanskohercegovačkih umjetnika, koje su, nažalost, tijekom rata u BiH gotovo sve nestale, kada je neprijateljska vojska okupirala Franjevačku teologiju u Nedžarićima. Spašeno ih je samo nekoliko, a nakon rata vraćene su samo dvije, dok je slika proroka Jeremije (rad Đure Sedera), njegova najdražeg proroka, o kojem je puno istraživao i pisao (magisterij i doktorat na tu temu) nađena ispod ruševina samostana u Sarajevu. Pronađene slike i one koje je nakon rata nastavio prikupljati ostale su kao dar njegovoj redovničkoj zajednici odnosno Provinciji, pohranjene u galeriji samostana sv. Ilije u Sesvetskoj Sopnici.

Nakon sprovodne mise dr. Lujić pokopan je na franjevačkom groblju na Plehanu. Lijes svoga profesora od crkve do groblja nosili su franjevački bogoslovi. Sprovodne obrede predvodio je provincijal Marinčić.

Ispraćaj pokojnika u samostanu sv. Ilije u Sesvetskoj Sopnici bio je u subotu 5. lipnja. Misu zadušnicu uz domaćeg gvardijana fra Zdravka Dadića i nekoliko provincijala predvodio je zagrebački pomoćni biskup Ivan Šaško. Uime studenata i profesora zagrebačkog KBF-a prigodnim riječima oprostio se dekan prof. dr. Josip Šimunović, uime obitelji s. Augustina Barišić, pokojnikova nećakinja, te uime Župe gvardijan Dadić.

Radio Marija

09:00 Nadom nošeni - tema: Autizam - što (ne) znamo?; gost: izv. prof. dr. sc. Sanja Šimleša; ur. i vod.: Iva Tadić
09:45 Glazba
10:05 Vijesti iz Splitsko-makarske nadbiskupije - ur. i vod.: Zdravka Andrijašević
10:15 Glazba

FREKVENCIJE

Zagreb: 96,4 MHz i 106,8 MHz

Virovitica: 88,3 MHz

Split: 97,2 MHz

Vinkovci - Vukovar: 91,6 MHz

Opatija - Rijeka: 88,8 MHz

Varaždin - Čakovec: 96,5 MHz

Satelit: EUTELSAT 16E, 11595 MHz

Za slušatelje u SAD-u 1.712.832.8487

Duhovni kutak

Danas je 124. rođendan Danice Širole - Tko je bila "hrvatska Mala Terezija"?

Danas je 124. rođendan Danice Širola. Tko je bila Danica? Djevojka, učiteljica, koja je silno željela stupiti u samostan. Rođena je u Karlovcu 18....

Opširnije...

Molitvene nakane

„Zahvaljujemo uvijek Bogu za sve vas i bez prestanka vas se sjećamo u svojim molitvama“ (1 Sol 1,2). Svakog dana uključujemo vaše nakane u molitvu krunice koju zajedno molimo svakim danom u 15:15. Svoje nakane i želje možete nam poslati ovdje.

world-family.png

Siječanj 2021
P U S Č P S N
1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

FG-TAB.png

Logo

UDRUGA RADIO MARIJA

Kameniti stol 11

10000 Zagreb Croatia

Ured: +385 1 23 27 100

Program: +385 1 23 27 777; 099 502 00 52

Redakcija: +385 1 2327000

E-pošta: info@radiomarija.hr

Copyright © Radio Marija 1997-2023

Design and development

Radio Marija

Udruga Radio Marija neprofitna je, nevladina i nepolitička građanska udruga, osnovana u Hrvatskoj godine 1995. Prvi inicijativni odbor nastao je u krilu Pokreta krunice za obraćenje i mir, a uoči osnutka uspostavljena je i suradnja s Radio Marijom iz Italije. Ideja i prvo ostvarenje Radio Marije počinje 1983. u župi Erba na sjeveru Italije. Radio Marija se postupno širi i uskoro obuhvaća cijeli talijanski nacionalni prostor.

Nakon toga osnivaju se i uspostavljaju udruge i radijske postaje s imenom Radio Marija u četrdesetak zemalja, počevši od Europe, obiju Amerika, Afrike, pa sve do Filipina na drugome kraju azijskoga kontinenta. Sve su nacionalne udruge utemeljene autonomno u svojim zemljama, a međusobna se povezanost ostvaruje preko zajedničke krovne udruge pod imenom Svjetska obitelj Radio Marije (World family of Radio Maria). WFRM utemeljilo je sedam članica, među kojima je i hrvatska Udruga Radio Marija.