Božji naum prema čovjeku je dobar, ali u našem svakodnevnom iskustvu doživljavamo prisutnost zla: to je svakodnevno iskustvo. U prvim poglavljima Knjige Postanka opisano je progresivno širenje grijeha u ljudskoj povijesti. Adam i Eva (usp. Post 3, 1-17) sumnjaju u Božje dobrohotne namjere, misleći da pred sobom imaju zavidnog boga koji želi stati na put njihovoj sreći. Otud pobuna: ne vjeruju u više u velikodušnog Stvoritelja koji želi njihovu sreću. Njihovo srce, povjerovavši zlom napasniku, obuzeto je delirijem svemoći: „ako budemo jeli plod s toga stabla postat ćemo kao Bog“ (usp. r. 5). A to je napast: to je častohleplje koje ulazi u srce. Iskustvo, međutim, ide u suprotnom pravcu: oči im se otvaraju i otkrivaju da su goli (r. 7), bez ičega. Ne zaboravite to: napasnik je loš platiša, loše plaća. Zlo se pokazuje još razornijim s drugim naraštajem ljudi, ono je još snažnije: to je ono što se zbilo s Kajinom i Abelom (usp. Post 4, 1-16). Kajin je zavidan bratu: tu je crv zavisti, premda je prvorođenac vidi u Abelu suparnika, onoga koji podriva njegovo prvenstvo. Zlo se ugnježđuje u njegovu srcu i Kajin ga ne uspijeva savladati. Zlo počinje ulaziti u srce: obuzet je time da uvijek gleda drugoga sa zlom, sa sumnjom. A to se događa i u mislima: „Ovaj je zao, učinit će mi zlo“. I ta misao ulazi u srce… I tako se povijest prvoga bratstva zaključuje ubojstvom, Mislim danas na ljudsko bratstvo… ratovi posvuda.
U Kajinovom potomstvu razvijaju se zanati i umijeća, ali se razvija također nasilje, izraženo Lamekovom zlogukom pjesmom koja zvuči kao himan osvete: „Čovjeka sam ubio jer me ranio i dijete jer me udarilo. Ako će Kajin biti osvećen sedmerostruko, Lamek će sedamdeset i sedam puta!“ (Post 4, 23-24). Osveta: „Učinio si to, platit ćeš“. Ali to ne zbori sudac, nego ja. Ja se postavljam za sudca situacije. I tako se zlo širi poput vatre, sve dok sve ne zahvati: „Vidje Jahve kako je čovjekova pokvarenost na zemlji velika i kako je svaka pomisao u njegovoj pameti uvijek samo zloća“ (Post 6, 5). Velike slike općeg potopa (pogg. 6-7) i Babilonske kule (pog. 11) otkrivaju da postoji potreba za novim početkom, kao neko novo stvaranje, koje će imati svoj dovršetak u Isusu Kristu. No, na ovim prvim stranicama Biblije ispisana je također druga priča, manje vidljiva, mnogo skromnija i pobožnija, koja predstavlja otkupljenje nade. Pa i kad se gotovo svi ponašaju okrutno, pretvarajući mržnju i osvajanje u velike pokretače ljudskih zbivanja, postoje osobe koje znaju iskreno se moliti Bogu, koje znaju ispisati čovjekovu sudbinu na drugačiji način. Abel prinosi Bogu žrtvu od prvine plodova. Nakon njegove smrti, Adam i Eva imali su treće dijete, Šeta, od kojeg se rodio Enoš (što znači „smrtnik“) i kaže se: „Tada se počelo zazivati ime Jahvino“ (4, 26). Zatim se pojavljuje Henok, osoba „koja kroči s Bogom“ i koja biva uznesena na nebo (usp. 5, 22.24). Tu je na kraju povijest Noe, pravednika koji je „s Bogom… hodio“ (6, 9), pred kojim je Bog odustao od namjere da izbriše ljudski rod s lica zemlje.
Datum 27.5.2020.
