438128559 958119516320184 308338782109378942 n

Donosimo homiliju pomoćnog biskupa zagrebačkog, Ivana Šaška, s euharistijskog slavlja svetkovine Uzašašća Gospodinova i s molitvenim spomenom na žrtve komunističkih zločina u Zagrebu. Euharistijsko slavlje je održano u župnoj crkvi sv. Jeronima u Zagrebu (Maksimir) u srijedu 8. svibnja 2024. u 18:30 sati. Homiliju donosimo u cijelosti: 

Upravo smo slušali istinsku Radosnu vijest punu povjerenja i ohrabrenja s obećanjem silaska Duha Svetoga i s poslanjem, oslonjenim na vjeru, radi izgrađivanja nebeskoga kraljevstva. Čuli smo: Četrdeset dana nakon uskrsnuća Isus je s malom skupinom još uvijek nesigurnih, preplašenih učenika, u kojima sužive razna iskustva i osjećaji puni obnovljene radosti, ali i dvojba. S njima su i žene, one vjerne Isusove pratiteljice koje su pokazale puno odvažnosti i ljubavi.
Trenutak je to Gospodinova odlaska u kojemu je „otet njihovim očima“, da bi ostao s njima na nov način, da bi bio darovan njihovim srcima s pozivom da šire Radosnu vijest i njegovom prisutnošću preobražavaju svijet.


Isus svoje djelo nije povjerio velikima i mudrima ovoga svijeta, samodostatnima i moćnima, nego malenima, onima koji žele učiti od njega, jer je krotka i ponizna srca. Potvrđuje se zadivljujuća evanđeoska zakonitost neznatnoga, zakonitost zrna i kvasca, ali ponajviše srca koje je zapaljeno ljubavlju, istinom, ljepotom i dobrotom. Takvo srce dohvaća, prihvaća, zahvaća i obuhvaća svakoga čovjeka. Takvo srce prepoznaje istinu, čuva ju radi dobra i preobražava svijet.


U tome svjetlu čitamo i živimo poslanje o naviještanju evanđelja i o krštenju: Pođite, krstite, obnavljate, otvarajte ljudske živote Bogu.
Vodite ih na izvore od kojih se ne žeđa; do svjetla koje ne zasljepljuje; darujte im što od mene primate; očitujte lice božanske ljudskosti i Očeva milosrđa.
Čuli smo riječi ljudi u bijelom koji pitaju apostole: „Galilejci, što stojite i gledate u nebo?“ Isus nije otišao da bismo ga tražili daleko, nego je otajstvom Uzašašća zacrtao putovanje našega srca koje vodi od zatvorenosti u sebe do ljubavi koja obuhvaća cijeli svijet (usp. Benedikt XVI.).


Uzašao je u nebo da bi sišao u dubinu svega stvorenoga i iznutra vodio prema životu ispunjenom svjetlom. Mi nosimo sigurnost da uskrsli Krist „prebiva u dubini svakoga bića, okružujući ga svojom ljubavlju i prožimajući ga svojim svjetlom" (Papa Franjo, Laudato si', 221).
Današnja svetkovina budi nas iz ukočenosti, da ne budemo nepomični i tužni zagledani u Kristov odlazak, dok je Krist prisutan u radostima i bolima ljudi pokraj nas.
Zagrepčani, Hrvati, što stojite i gledate nebo srca zarobljena zemaljskim?


Bog je u Kristu svijetu dao novu povijest. U njemu počinje živjeti novo nebo i nova zemlja. Nismo više uronjeni u povijest koja nema svoga ishodišta ni svoga dolazišta; nismo žrtve tamnih sila ili slučajnosti. Gospodin je naše nebo i naša sigurnost. On svojim učenicima, nama daje poziv i moć da s njime gradimo novi svijet.
Daje nam nov govor ljubavi, protiv svega što dijeli i unosi mržnju; daje nam snagu utjehe za sve naše tjeskobe i poraze; lijek protiv otrovnih prijetnja života; daje nam privlačnost neba, da se ne utopimo u ružnoći zemlje.


Draga braćo i sestre, ovaj peti mjesec u godini u hrvatskome kalendarskom nazivlju nosi ime po svibu, odnosno svibovini, grmu koji zacijelo i sada cvate u našoj blizini, u području Maksimirske šume. Rast drveća, raskošnost lišća, bujanje trave i cvjetanje raznoga bilja koje velikodušno širi mirise redovito pripada proljetnomu obnavljanju života prirode, što ne ostavlja ravnodušnim čovjekov duh, spreman prihvatiti ponudu nade. No, u tome obnavljanju života, u našemu duhovnom vjerničkom hodu nakon svetkovine Kristova Uskrsnuća, u kojoj se spaja otajstvo Stvaranja i Novoga života; u razmatranju djelovanja Božjega Duha u Crkvi i u svijetu, žive i trenutci spomena na rane izazvane ljudskim prihvaćanjem zla. Ovdje smo, jer znamo da takve rane mogu zacijeliti samo ako su pročišćene istinom, pomazane uljem pravednosti i povijene milosrđem.


I u svibnju 1945. u Zagrebu je cvala svibovina… Nije teško zaključiti da su tada, u svojim životnim strepnjama, rijetki primijetili njezino cvjetanje i osjetili njezin intenzivan miris. Pa zašto ju spominjem? Svibovinu spominjem zbog njezina latinskog imena koje kao da na hrvatskome svibnju, uz ljepotu, otkriva i pripadno breme.
Naime, ta se biljka na latinskome zove cornus sanguinea - 'krvavi rožnjak; krvavi rog'. Još od djetinjstva pamtim svibove crvene čvrste savitljive izdanke koje su ljudi koristili za pletenje košara i za izradu štapova. Latinsko sam ime upoznao kasnije i shvatio koliko pristaje uz bolne događaje iz hrvatskoga svibnja 1945.
Kada se vidi da svibovina ima bijele cvjetove u obliku križa (s dvije duže i dvije kraće latice) i kada se s krvavocrvenom bojom poveže pojam roga, štoviše triju rogova na partizanskim kapama, slika je upotpunjena: kao da su probodeni bijeli cvjetni križevi iskrvarili na lišće i grane.


Cornus sanguinea vjerojatno je niknula i na nekome neobilježenom zagrebačkom stratištu i ostala živjeti kao spomen na zagrebački svibanj prepun nasilja.
Premda nas nijedno nasilje ne smije ostaviti ravnodušnima; premda pred silinom bezumnosti rata ostajemo zatečeni, još je više pozornosti vrijedno pitanje: Kako se mogao dogoditi poslijeratni zločin takvih razmjera? Odgovor na to pitanje istodobno je i jednostavan i teško shvatljiv. Ipak, on je provjerljivo jasan i glasi: I tadašnja i današnja nasilja događaju se svaki put kada se čovjek zatvara Božjemu djelovanju; kada pokuša zatvoriti nebo i vječnost svomu životu i životima bližnjih i kada prihvaća otajstvo zla koje želi ugasiti Božje svjetlo u srcima ljudi.


I ove smo godine vidjeli da je izabran, a usuđujem se reći i zlorabljen jedan tipično religijski izražaj, kao što je paljenje krijesova, da bi se pokušao prenijeti krijesovima, simbolima novoga života i širenja obzora, sasvim oprečan sadržaj. Zar je moguće upaliti krijes na onoj vatri koja je gorjela mržnjom sažetom u rečenici jugoslavenskoga komunističkog Diktatora koji je svim protivnicima njegova režima rekao „da će u novoj komunističkoj državi svjetlost dana gledati samo toliko dugo koliko traje put do najbliže jame“ (Josip Broz Tito, 20. svibnja 1945. u Varaždinu)? Paliti takve krijesove ne znači željeti svjetlo nego tamu. To su krijesovi beživotne tame…


Važno je to prepoznati, jer je i naš naraštaj vidio takva 'tamna svjetla' upaljena nad novim jamama, počevši od onih u vukovarskim noćima nad 'Ovčarom'. Ta se svjetla pale tek toliko da se ljude odvede do neke dublje tame i pokuša utrnuti Božje svjetlo. Zar ćemo se time nadahnjivati? Zar ćemo to prenijeti idućemu naraštaju? A da tomu ne bi bilo tako, istinsko je djelo milosrđa prepoznati i pokazati koje su posljedice nepoštivanja ljudskoga dostojanstva i gašenja božanskoga svjetla u čovjeku. Jer da bi se ugasio i razorio tuđi zemaljski život, potrebno je najprije ugasiti ljudskost i napraviti ruševinu od svoga duhovnog bića.


Zbog toga je veliki propust što u Hrvatskoj nema ni ljudi ni mjesta, što nema institucije - jer na institucijama je čuvati i promicati vrjednote - koja bi se sustavno bavila i na koju bi se moglo pozivati i oslanjati pri dovođenju u zabludu i pri nijekanju istine o komunističkim zločinima. Razlog da ni u Zagrebu ne postoji svojevrsni muzej komunističke vladavine i terora zacijelo treba potražiti u interesu onih koji i dalje smatraju da je poželjno paliti 'kresove tame'. Jer, kojemu bi se to školarcu, studentu ili bilo kojemu gostu u našemu gradu moglo objasniti da je vrijedan veličanja ulazak u Zagreb vojske koja je u tako kratkome vremenu, i to nakon rata, za sobom ostavila desetak tisuća ubijenih Zagrepčana?


Tko bi još taj čin mogao nedvojbeno zvati oslobođenjem? Tko bi to imao obraza pred svojom djecom zalagati se da po ljudima čiji je potpis na više stotina odluka, ispisanih poput hladne obavijesti, o ubijanju bez ikakvoga budu dana imena ulicama našega glavnog ili bilo kojega drugog grada?
Tko bi smio govoriti o korupciji drugih, ako se iznesu podatci o otimanju tuđe imovine samo temeljem nečije pohlepe i grabeži, počevši od poslijeratnoga oduzimanja imovine zagrebačkih Židova i ovdje u Maksimiru? I iz toga, dragi vjernici, se vidi kakva praznina, kakva pustoš zjapi u hrvatskome odgoju i u obrazovanju koje želi zanemariti istinu, jer se ona ne treba vući poput utega, nego prihvatiti kao dar slobode.


Nalazimo se u crkvi sa svetačkim naslovom sv. Jeronima, sveca usko povezanoga s našim narodom, s našom kulturom i duhovnošću, kao i s kulturom Europe i cijeloga svijeta.
Sveti Jeronim nije važan samo po veledjelu prevođenja i tumačenja Svetoga pisma, nego i po vrijednim spisima o odgoju. U svome pismu o kršćanskome odgoju iz 403. godine (Pismo 107, pisano Laeti o odgoju kćeri) on piše kako treba odgajati dušu koja je pozvana biti Božjim hramom (quae futura est templum Dei) smatrajući ju dragocjenim draguljem, pretiosissima gemma. Ta dragocjenost je u nama, u čovjeku stvorenomu na Božju sliku i osobito u našoj vjeri.


Stoga nije čudno da se prihvaćanjem otajstva zla nastoji izbrisati ljudska stvorenost i to stvorenost na Božju sliku, a posljedice su najvidljivije u odgoju i obrazovanju.
Dok je govorio o sv. Jeronimu papa Benedikt XVI. (na općoj audijenciji 14. studenoga 2007.) naglasio je sljedeće: „I upravo danas vidim da je odgoj osobnosti u njenoj cjelovitosti, odgoj za odgovornost pred Bogom i pred čovjekom, istinski uvjet svakoga napretka, svakoga mira, svakoga pomirenja i isključivanja nasilja. […] Sveto pismo nam nudi putokaz odgoja, a time i ljudskosti, humanizma."


U zadnjemu poslanju povjerenomu učenicima Isus kaže: „Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji.“ (Mt 28, 18) Tumačeći tu riječ sveti je Jeronim napisao: „Vlast je dana onomu koji je malo prije bio raspet, pokopan u grob; koji je ležao mrtav i zatim uskrsnuo. Dana mu je vlast na nebu i na zemlji da on koji je prije vladao na nebu sada vlada na zemlji po vjeri vjernika („per fidem credentium regnet in terris.“) Nije li to zadivljujuće: Krist vlada na zemlji po vjeri vjernika? Tu je naše uporište i sigurnost. Zato smo pozvani imati pouzdanja. Krist vlada na zemlji po našoj vjeri, a ona nije puka zagledanost u nebesko, nego življenje Radosne vijesti i sijanje sjemena nebeskoga kraljevstva koje preobražava svijet.
To je osobito riječ za naše mlade kršćane, katolike.


Zbog toga i na kraj stavljam metaforu svibovine, jer ona ima još dva lijepa svojstva, kao sliku nade. Prvo: Ona, nakon svibnja, može imati još jednu cvatnju tijekom jesenskih mjeseci. Drugo: Tijekom zime njezini izboji pri vrhu postaju jarko crveni, tako da grm nalikuje na plamen. Zbog toga je dobila i englesko ime 'Midwinter Fire' - 'Sredozimski oganj'.
Kada se čini da je sve zamrlo i zastalo, da ne postoji ništa što bi utoplilo zemlju i donijelo novost; kada se čini da ne možemo ništa učiniti i da nam je ostalo samo čeznuti za nekim 'boljim svijetom', ponovno čujemo pitanje: Zagrepčani, Hrvati, što stojite i gledate nebo srca zarobljena zemaljskim?


Na današnji se datum nadovezuje sutrašnji spomen: Dan Europe. Kolikogod imali primjedaba na društvena gibanja u Europi i na neprihvatljive političke odluke, i mi smo za nju odgovorni; ne smijemo ju prepustiti paljenju tame u njezinim raznim ideološkim pojavnostima, tim više jer su na njezinu početku ljudi ispunjeni Božjim svjetlom, kršćani, katolici, od kojih se za dvojicu - za Roberta Schumana i Alcidea De Gasperija - vodi postupak za proglašenje blaženima. Oni su živjeli od vjere u Krista; oni su gradili jedinstvo i mir koje nam je potrebno; oni su ugrađivali potpornje nade nakon Drugoga svjetskoga rata i molili zagovor Blažene Djevice Marije, posebice privučeni ljepotom otajstva njezina Uznesenju.


Draga braćo i sestre, ovdje, u euharistijskome slavlju i zajedništvu, u združenosti neba i zemlje, pronalazimo i crpimo novu snagu. Nju ne mogu dati 'kresovi' sa Save, nego krijes u srcu ljudi koji gore ognjem Božjega Duha, gledajući zemlju i u nju unoseći ljepotu neba.

Izvor: Zagrebačka nadbiskupija

Radio Marija

21:01 Snaga Hrvatske - tema Uhićenje virovitičke trojice i dodjela Velike zlatne plakete „Da se ne zaboravi“ Antunu Habijancu; gost; Antun Habijanac; ur. i vod.: Božidar Biondić
22:00 Najava sutrašnjeg programa; Molitva BDM za zaštitu
22:10 Glazba
22:30 Upoznajmo Bibliju

FREKVENCIJE

Zagreb: 96,4 MHz i 106,8 MHz

Virovitica: 88,3 MHz

Split: 97,2 MHz

Vinkovci - Vukovar: 91,6 MHz

Opatija - Rijeka: 88,8 MHz

Varaždin - Čakovec: 96,5 MHz

Satelit: EUTELSAT 16E, 11595 MHz

Za slušatelje u SAD-u 1.712.832.8487

Duhovni kutak

Bezuvjetnost

U svadbenoj dvorani pronalaziš čovjeka koji nema svadbeno odijelo. Izbacuješ ga van gdje će biti plač i škrgut zubi. Ako je tvoja ljubav bezuvjetna, ona je...

Opširnije...

Molitvene nakane

„Zahvaljujemo uvijek Bogu za sve vas i bez prestanka vas se sjećamo u svojim molitvama“ (1 Sol 1,2). Svakog dana uključujemo vaše nakane u molitvu krunice koju zajedno molimo svakim danom u 15:15. Svoje nakane i želje možete nam poslati ovdje.

world-family.png

Lipanj 2024
P U S Č P S N
1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30

FG-TAB.png

Logo

UDRUGA RADIO MARIJA

Kameniti stol 11

10000 Zagreb Croatia

Ured: +385 1 23 27 100

Program: +385 1 23 27 777; 099 502 00 52

Redakcija: +385 1 2327000

E-pošta: info@radiomarija.hr

Copyright © Radio Marija 1997-2023

Design and development

Radio Marija

Udruga Radio Marija neprofitna je, nevladina i nepolitička građanska udruga, osnovana u Hrvatskoj godine 1995. Prvi inicijativni odbor nastao je u krilu Pokreta krunice za obraćenje i mir, a uoči osnutka uspostavljena je i suradnja s Radio Marijom iz Italije. Ideja i prvo ostvarenje Radio Marije počinje 1983. u župi Erba na sjeveru Italije. Radio Marija se postupno širi i uskoro obuhvaća cijeli talijanski nacionalni prostor.

Nakon toga osnivaju se i uspostavljaju udruge i radijske postaje s imenom Radio Marija u četrdesetak zemalja, počevši od Europe, obiju Amerika, Afrike, pa sve do Filipina na drugome kraju azijskoga kontinenta. Sve su nacionalne udruge utemeljene autonomno u svojim zemljama, a međusobna se povezanost ostvaruje preko zajedničke krovne udruge pod imenom Svjetska obitelj Radio Marije (World family of Radio Maria). WFRM utemeljilo je sedam članica, među kojima je i hrvatska Udruga Radio Marija.