Milosrdne sestre sv. Križa u Đakovu, u kapeli Doma sv. Josipa, nakon duhovnih vježbi koje je predvodio fra Robert Perišić, OFM, 5. travnja 2025. godine, tijekom sv. mise u 7 sati, proslavile su svoje jubileje. Sedamdeset godina zavjeta obilježila je s. Marina Demše i s. Mirna Higel, a šezdeset godina zavjeta s. Romualda Radelić, s. Ivanka Balikić, s. Agnezija Juretić, s. Agneza Valjak, s. Ancila Cvitić, s. Aleksija Kobaš, s. Teofila Arlović i s. Klara Adžić. Jubilarne zavjete sestara primila je s. Marija Brizar, provincijalna poglavarica, a u slavlju su sudjelovale sestre iz provincijalnoga vodstva i s. Lucija Kopić, kućna poglavarica u zajednici Doma sv. Josipa.
U svojoj propovijedi, nakon osvrta na evanđelje dana (Iv 7, 40-53) i na ljepotu i privlačnost Božjega poziva, fra Robert obratio se slavljenicama: „Slavimo i zahvaljujemo Bogu za dar života, i onog tjelesnoga, darovana od naših roditelja, ali još više i danas ovog redovničkoga, koji se dogodio po pozivu Božjem, ali sjetimo se i po našem odazivu, jer svaka je od ovih sestara u slobodi mogla reći: ‘Ne, ja želim poći nekim drugim putom’. A svaka se ipak opredijelila za put koji ne donosi bogatstvo, koji ne donosi moć, koji ne donosi ovozemaljske radosti, nego za put koji je obilježen znakom svetoga Križa, na put koji nas i vodi do suobličavanja s Kristom patnikom, kako bismo mogli onda s proslavljenim Kristom u konačnici i uskrsnuti. Živjeti svetu čistoću, živjeti svetu poslušnost i živjeti sveto siromaštvo u ovom svijetu puno puta znak je osporavan, kao što je i Gospodin bio znak osporavan. Puno su nam se puta možda i izrugali zbog našega načina života.“
Fra Robert zatim se obratio sestrama jubilarkama: „Drage sestre, tijekom vaših 60 i 70 godina u zavjetima, Gospodin je uvijek bio s vama, njegov pogled uvijek je počivao i počiva na vama i njegov zagrljaj uvijek je tu, da bi vas ojačao, ohrabrio i osnažio. Taj zagrljaj koji put i nije tako ugodan, jer je to zagrljaj onoga čije su ruke probodene i koji put nas pogled na Gospodinove rane i uplaši. Možda nas i zbuni, a osobito onda kada osjetimo da nas Gospodin želi učiniti dionicima svojih rana. Zato nije ni čudo kad kažemo „dijamantni zavjeti“. Dijamanti su takve stvari koje se, već smo govorili, bruse, da bi postale što ljepše, da bi imale što ljepši sjaj. A kada se pogleda prema svijetlu, kroz njih se onda vide te silne plohe i plohice koje je netko strpljivo obrusio i učinio ih prelijepima. I ne samo prelijepima, nego predragocjenima, preskupima. Tako je i s vašim životom, drage sestre. Evo, Gospodin je učinio svojim brušenjem, svojim radom na vama i vašom suradnjom da vaši životi budu prekrasni, prelijepi, predragocjeni i preskupi za ovaj svijet. Zato nas se Gospodin nikada ne će odreći niti će nas odbaciti, jer on nas je skupo platio svojom presvetom Krvlju. A tek rubinski zavjeti! Rubin je crvene boje, baš snažne crvene boje koja podsjeća na boju krvi. To je sigurno podsjetnik svima nama na Gospodinovu Krv koju je prolio za nas, za naše spasenje, ali isto tako podsjeća nas na tih 70 godina redovničkoga života, koliko su ove sestre morale nekrvno proliti svoje krvi da bi ostale vjerne, ali i da bi izvršile sve ono što je Gospodin od njih tražio. I onda, na kraju, ne možemo ništa drugo reći, nego: „Gospodine, hvala ti!“
Sestrama čestitamo i pratimo molitvom njihove hrabre korake starije dobi, moleći za nova duhovna zvanja.
Izvor: Sestre sv. Križa
