Donosimo priču hrvatskog misionara vlč. Karla Prpića o križnom putu u biskupiji Ngaoundéré u Kamerunu:
Ovdje u središtu naše biskupije, u podnožju najvišeg vrhunca obližnjih planina koje skrivaju i nekoliko ugašenih vulkana, još uvijek se nalazi jedna dobro sačuvana kapelica posvećena našoj Gospi, i koja datira iz pedesetih godina prošlog stoljeća. Građevinski ili umjetnički nema posebne vrijednosti, ali u sebi čuva nezaboravne uspomene na same početke evangelizacije i uspostavu prve katoličke zajednice u ovom narodu i dijelu zemlje.
Domaćim je vjernicima oduvijek bilo važno navraćati se na ove prostore i tako će neugledna kapelica spontano postati naše prvo pravo hodočasničko mjesto. Zanimljivo da je ta vjernička inicijativa, dolazeći "odozdo," posljednjih godina privukla pažnju i domaćih svećenika pa čak i mjesnog biskupa. Zbog posebnog krajolika gdje se izmjenjuju doline i gorje odnedavna je okoliš prve misijske postaje prihvaćen, između ostalog i kao službeno mjesto tzv. velikog biskupijskog križnog puta, "kalvarije". Uz skromne nadstrešnice tu je na sreću i duboki arteški bunar. I to je uglavnom sva infrastruktura koja je za sada na raspolaganju sve brojnijim hodočasnicima kroz čitavu godinu. Većini je posebno zanimljivo korizmeno razdoblje u pripravi za Uskrs. I klimatski je to zapravo najpovoljniji dio godine. Sušno je razdoblje, ali podnošljivo toplih dana i blagih noći. Oni vjernici koji dolaze izvan gradskih mjesnih župa obično prenoće na otvorenom. Iako u samoj blizini gradskog središta biskupije, ovaj je hodočasnički prostor još uvijek teško pristupačan većini, a pogotovo onima (naj) mlađima kao i poznije dobi i slabije pokretnoj populaciji. Posebno je teško u dugoj tropskoj kišnoj sezoni kada je "sveto brdo" gotovo u potpunosti odsječeno od ostatka pokrajine i biskupije. Marza, kako su stari i prije dolaska prvih misionara nazvali ove prostore, navodno znači - sveto tlo! Predznak i predosjećaj ili puka slučajnost?
Kako bilo danas je naša Marza postala prepoznatljiva u vjerničkim krugovima i poradi velikog okupljanja kršćana svake godine tijekom Velikog tjedna. Posebno je dojmljivo kršćansko raspoloženje u molitvi i pjesmi, ali i meditativno, u prirodi, na obroncima mjesta, ujutro Velikog petka. Novom promatraču sve u početku može izgledati neobično. S više iskustva dobiva se potpunija slika i otkriva se bolje vjera i pobožnost jedne zajednice koja voli i javno posvjedočiti svoju pripadnost Kristu i Crkvi. U ranim jutarnjim satima, mnoštvo posebno mladih muškaraca i žena, djece te odraslih počinje ispovijedati svoju vjeru prikladnim molitvama i pohvalama u trajanju od jednog sata. Većinom su obučeni u crveno ili barem s crvenim rupcem oko vrata, u skladu s liturgijskom bojom dana. Nakon toga kreće nepregledna procesija, predvođena masivnim križem, koji izmjenjujući se čitavo vrijeme, nose mladići i djevojke prema obližnjem vrhuncu. Polako i strpljivo sudjeluju u 14 postaja Križnog puta.
U pravilu sve je već od ranije uhodano i zna se koja grupa vjernika moli i animira određenu postaju. To obično počinje sa svećenicima i gotovo uvijek s biskupom koji nastoji gotovo svake godine "hodočastiti" sa svojim prvim suradnicima i ostalim vjernicima. Slijede razne molitvene grupe, zajednice, udruženja, karizmatici, mladež, redovnici... U međuvremenu, uspinjući se, svećenici su spremni saslušati ispovijedi onih koji to žele ili jednostavno poslušati i posavjetovati. To inače naporno jutro nikome od prisutnih ne izgleda teško. Osjeća se veselje i zanos, tisuću do dvije prisutnih. Podnevno sunce ispratiti će i posljednje s brda "žive kalvarije" prema njihovim domovima u okolici i susjednim župama. Sveto uskrsno trodnevlje započinje ovom žrtvom i prenijet će se u srcima vjernika do nedjelje Vazma, u obiteljima i zajednicama.
Nezaboravno i dojmljivo događanje, doslovno podnoseći teret dana i žegu je sigurno blagotvorno i odgojno, prava i živa kateheza, a osobito djeci i mlađim naraštajima.
Živa vjera je duboko duhovna stvarnost, ali se teško može posvjedočiti i prenijeti drugima bez određenih vanjskih, opipljivih i vidljivih znakova u svakodnevnom životu.
Vlč. Karlo Prpić u misije je otišao prije 35 godina i biskupija Ngaoundéré u Kamerunu njegov je drugi dom. Od početaka usmjeren je na rad s mladima na području obrazovanja i najviše ga raduje otkrivanje ljepota svećeničkog poziva svima koji pokažu interes za duhovna zvanja. Život je posvetio vjeri, molitvi i brzi za druge te se svakodnevno bori za podizanje kvalitete života ljudima kojima je poslan. Prilikom jednog razgovora ovako je rekao: „I možda se Kamerun ne razvija brzinom kojom bi njegovi stanovnici to željeli, možda i promjene dolaze sporo i teško, a taj jednolični ritam posebno je bolan za one koji su svjesni potencijala i svjesni blagodati države u srcu Afrike. Ipak, godine provedene služeći drugima obogatile su moj život nekim od najvrjednijih spoznaja. Prije svega da je ljudski život neprocjenjiv dar Božji, koji vrijedi braniti, uzdržavati, njegovati i cijeniti bez obzira na žrtve i ulaganja.“
Tekst i foto: Papinska misijska djela u Republici Hrvatskoj
Posjetite stranicu www.misije.hr i pratite aktivnosti Papinskih misijskih djela u RH na društvenim mrežama: www.facebook.com/missioHR i www.instagram.com/misije.hr Za sve dodatne informacije slobodno se javite na telefon: 01/ 56 35 055 ili e-adresu: missio.croatia@misije.hr
