
Govoreći o poslušnosti istaknuo je kako u Getsemanskom vrtu nalazimo čovjeka koji moli Oca da ga mimoiđe čas muke: „Njegov čas je čas najdubljega povjerenja u Očevu ljubav u trenutku najdublje agonije, kada se sva silina zla sručila na njegovu dušu“, poručio je Nadbiskup. Dodao je kako „nije nužno razumjeti zašto Bog dopušta patnju i zašto baš mi moramo patiti, ako je Ocu sve moguće. Važno je ne izgubiti dušu djeteta koje ne sumnja u Očevu ljubav, nego govori: „Oče, bojim se, ali ti vjerujem.“ I to je ključ. Vjera ne uklanja bol, ali daje mir. Predanje ne otklanja križ, ali ga preobražava u sredstvo spasenja.“
Osvrćući se na Isusovu samoću, nadbiskup Kutleša upozorio je kako „i mi živimo u vremenu duhovne pospanosti pred zlom, pred bešćutnošću, pred lažima koje se predstavljaju kao istine, pred hladnoćom koja se uvlači u odnose.“ Potaknuo je vjernike naglasivši važnost budnosti u ljubavi i osjetljivosti za potrebe drugih: „Bdijmo i molimo svjesni ozbiljnosti kozmičke borbe između dobra i zla koja započinje u ljudskom srcu.“
Nadbiskup je poručio kako je Isusova vjernost u agoniji Getsemanija i nama izvor snage: „Getsemani nas uči da molitva ne mijenja uvijek okolnosti u kojima se nalazimo, ali mijenja nas i daje nam snagu. Preobražava nas i čini radikalnima u ljubavi. Križevi ne nestaju, ali učimo ih nositi. Krist ne očekuje da budemo jaki vlastitom snagom, nego da budemo vjerni.“
Zaključujući nagovor nadbiskup je vjernike pozvao da gledajući u Raspetoga u Getsemaniju vide pobjedu: „Zato ne bježi od Getsemanija, ondje je početak pobjede. Ne boj se reći Bogu sve što te boli, ali mu na kraju reci: „Budi volja tvoja.” Kad ne znaš kako dalje, klekni i moli. Izići ćeš s mirom, kao što je izišao i Isus.“