Uskrs je prvi, i najstariji i najveći blagdan kršćanstva. Na Uskrs ne slavimo samo minuli, davni Kristov događaj nego – slavimo njega, Uskrsloga. Slavimo njegov iskorak iz vremena u novo postojanje u kojemu nema kraja. Ako Isus nije uskrsnuo, zaludu je naša vjera, poručuje sveti Pavao. Kristov uskrsni događaj dotiče svako stvorenje. Po Kristovoj pobjedi života nad smrću čovjek smrtnik postaje USKRSNIK!
Postavit ćemo malo neobično pitanje: Kada je Uskrs? Čitamo: Magdalena, Petar, Ivan... idu na prazan grob, ali svi ne uzvjeruju u istom trenutku. Svi jednako vide prazan grob, ali se uskrsna vjera ne rađa u svima istodobno. Kada je Uskrs?
Trećeg dana nakon Velikog petka? Za sve? Sv. Pavao kaže: Krist uskrsnu treći dan ukaza se Kefi; zatim Dvanaestorici… najposlije, kao nedonoščetu, kaže Pavao, ukaza se meni.
Iskustvo da Isus živi, nemaju svi u isti čas. Dok je Petra ili žene već bio obasjao sjaj toga novog života, drugi apostoli, još su u tami Božjega pomračenja koje se dogodilo na Veliki petak. Dok je kod Marije već Uskrs, dva učenika još su daleko od Emausa, a Toma je još zatvoren u špilji vlastitih sumnji; za Pavla, pak, još je daleko Damask, na putu prema kojemu će susresti Isusa. Dakle, nije svakomu već trećega dana zablistao Uskrs. Mrak Velikog petka za mnoge je trajao i traje često mnogo, mnogo dulje, i čini se da je Gospodin još uvijek mrtav, premda je već odavna uskrsnuo iz ponora naše smrtne povijesti.
Uskrsli svakomu stane jednom na put, kao što je Pavla presreo kasno, neočekivano na putu između Jeruzalema i Damaska. Nije, dakle, lako odgovoriti na pitanje „Kad je za nas Uskrs?“ Računamo li s tim – i kod samih sebe i kod mnogih koje volimo, a koji šute kad ih pozdravljamo riječima: Gospodin je doista uskrsnuo!
Uskrsnuće se dogodilo bez svjedoka. Mi bismo voljeli da je bilo usred dana, kao na Veliki petak, uz zastrašujući zemljotres, i pomrčinu sunca.
Priželjkujemo da su neprijatelji pali na koljena i priznali svoj grijeh. Bog je međutim želio da se Isusovo uskrsnuće dogodi u tišini noći. Zašto? Zato što Isus nije uskrsnuo radi kažnjavanja zlih ljudi i grješnika, već zbog radosti i sreće onih koji ga vole. Uskrsnuće Kristovo nije poruka njegovim neprijateljima, nego njegovim prijateljima. Možemo zaključiti: Isus se ne ukazuje svima, nego samo onima koji ga vole, koji vjeruju u njega. Otvorenost srca u vjeri i ljubavi otvara oči za uskrsnu stvarnost koja se ne može vidjeti običnim okom i iskusiti zatvorenim srcem. Samo oni koji su solidarni s Isusovom mukom, koji su bili pod njegovim križem, mogu vidjeti i prihvatiti tu novu uskrsnu stvarnost. Oni koji vjeruju u njega.
U ovim našim vremenima duboke mržnje i goleme ljudske patnje potrebito je tražiti stvarnost Kristova uskrsnuća. Ali nju može vidjeti i prepoznati samo oko ljubavi, oko vjere. Bez toga uskrsna stvarnost ostaje zaključana. A kako ćemo znati, da je za nas već ostvaren Uskrs? Najljepši odgovor nalazimo u riječima koje Crkva ponavlja na usta svećenika u ispovijedi: Bog je pomirio svijet sa sobom. To je najveća novost Uskrsa. Od prvog Uskrsa naovamo mi smijemo i možemo Bogu pristupati s velikim pouzdanjem, jer znamo da nas voli ovakve kakvi jesmo. I Bog je proglasio svoju bezuvjetnu ljubav prema svakom čovjeku.
Pitajmo se je li u našemu životu već zasjalo svjetlo uskrsnoga jutra? Ako jest, pridružimo se onima, koji su bili na grobu: Mariji, Ivanu i Petru te recimo riječima i životom svima koje susretnemo: Gospodin je uistinu uskrsnuo!
Neka vam je sretan dan pobjede Života nad smrću. Vama i Vašima želimo sretan USKRS!
Sve Vas srdačno pozdravljam!
Vaš p. Stjepan Fridl
