Ususret završetku 52. Međunarodnog euharistijskog kongresa kojim Katolička crkva želi promicati i produbljivati razumijevanje i čašćenje sakramenta euharistije u mjesnoj i sveopćoj Crkvi, uz dopuštenje uredništva Živog vrela, donosimo članak mons. Ivana Šaška, pomoćnog biskupa zagrebačkog.

Euharistijski kongres u Cakovcu 1935jpg

Euharistijski kongres u Čakovcu 1935.

 

Mons. Ivan Šaško
Euharistijski kongresi Crkve u Hrvatskoj
Živo vrelo (br. 11, 2014.)


Smatram ispravnom tvrdnju da se povijest bilo koje mjesne Crkve može promatrati ili tumačiti u svjetlu euharistije; točnije, unutar dinamike njenih slavljeničkih izražaja i oblika. Sav je život Crkve euharistijski, a euharistija ne ostaje samo lice, nego i životna snaga, očitovanje Duha Svetoga (dynamis), djelotvorne snage Crkve.

Glede euharistijskih kongresa Crkve u Hrvatskoj u ovome kratkom izlaganju iznosim samo nekoliko važnih paradigmatskih datosti. U prvoj polovini 20. stoljeća u Hrvatskoj su proslavljena tri nacionalna euharistijska kongresa (u Zagrebu 1923. i 1930. te u Dubrovniku 1937.) i više od pedeset mjesnih (biskupijskih, dekanatskih) kongresa. Nakon trsatskoga (1902.) i dubrovačkoga kongresa (1904.), posebno su plodonosne tridesete godine 20. stoljeća (37 kongresa).

U to vrijeme (u prvoj polovini 20. stoljeća) primjećuje se obilježje koje je trajno pratilo euharistijske kongrese. Naime, političke i opće-društvene okolnosti često im nisu bile naklonjene. S nepovjerenjem se gledalo na njihovo vjersko i kulturalno značenje, jer su u sebi nosili, promicali i jačali pripadnost Katoličkoj Crkvi izražavajući hrvatsku kulturu. Važni dokumenti iz toga razdoblja potvrđuju zanimanje i budnost od strane vlasti prema tim događajima, što je posebno moguće vidjeti u slučaju kongresa u Zagrebu 1930. godine.

Također se od 1934., uz zauzetost cijeloga episkopata, primjećuje iznimno velik doprinos zagrebačkoga nadbiskupa, danas blaženoga Alojzija Stepinca, koji je promicao euharistijske kongrese i sudjelovao na dvadesetak njih u Hrvatskoj, kao i na međunarodnome kongresu u Budimpešti 1938. godine. Drugi svjetski rat spriječio je slavlje nacionalnoga euharistijskoga kongresa, predviđenoga i pripremljenoga za 1941. godinu u Zagrebu.

Zamah i njegov prekid
Polazeći od brojnih slavlja u svim hrvatskim krajevima između dva svjetska rata treba primijetiti stanoviti procvat euharistijskih kongresa unutar petnaestak godina. Najvažniji trenutci toga povijesnoga razdoblja podudaraju se ili pak ulaze u isti okvir zajedničke povijesti kongresâ u Europi, naglašavajući produbljivanje i svjedočenje vjere. Viđeno s pastoralnoga motrišta kongresi su jačali djelovanje katoličkih organizacija, naročito mladih, ostavljajući velik utjecaj u području odgoja i obrazovanja. Kongresi su ujedno bili i most koji je spajao vjersku spoznaju i svakidašnji život, otvarajući nova obzorja pastorala duhovnih zvanja. Razvijanjem liturgijske svijesti i stjecanjem znanja nastali su vidljivi tragovi istinskoga euharistijskoga pokreta, a ne tek nejasne euharistijske misli. Posebnu pozornost zavrjeđuje euharistijska perspektiva unutar velikoga broja pokušaja u to doba koji su se oblikovali oko filozofskih, društvenih i političkih sustava.

Kongresi su svjedočili protutežu u odnosu na razne oblike modernih idolatrija, na ponude koje su nastojale suzbiti društvene poteškoće bez odnosa s Bogom ili prianjanja uz njega. Pred raznim krizama kongresi su se javljali poput istinskih škola vjere i apostolata, sposobnih doprijeti do pojedinih vjernika i naroda u cjelini. Bio je to, također, način evangelizacije koji je kanio obuhvatiti sva područja života, uvijek s posebnom pozornošću prema kulturalnome polju.

U hrvatskome kontekstu, nakon Drugoga svjetskoga rata, moguće je nazrijeti posebnosti. Naime, ratom prekinuta živost nije mogla doživjeti svoje ponovno buđenje ni nakon njega. Razlog tomu bio je komunistički totalitarizam koji je nastojao oslabiti i potisnuti život Crkve te ugasiti osobito njezinu vidljivu prisutnost u društvu. Posljedica pritisaka režima bila je i nemogućnost onoga javnog očitovanja Crkve koje je redovito u euharistijskim kongresima, ne kao jedan od (društvenih) ciljeva, nego kao življenje crkvenoga zajedništva.

S druge strane, neposredni i glavni cilj totalitarizama nije bio, a mislim da to ne će biti ni u budućnosti, iskorjenjivanje ‘privatne vjere’, nego uvijek vjere Crkve, crkvenoga zajedništva, a to znači euharistije. Može se potvrditi dojam da puno puta ni mi u Crkvi ne vidimo dobro životnu jezgru svoga života. Možda bi trebalo računati s većom sviješću o onome što u Crkvi vide oni koji joj ne pripadaju ili čak oni koji su joj neprijatelji. Ne kanim reći da trebamo usvojiti njihov ključ čitanja, ali – uviđajući njihove stavove – možemo postati osjetljiviji prema blagu koje nam je Bog darovao i povjerio.

Okolnosti za rođenje NEK-a
Prvi i jedini hrvatski nacionalni euharistijski kongres u doba komunizma slavili smo 1984. godine. Možemo ga zvati istinskim euharistijskim kongresom jer je ostavio dubok trag u svim segmentima Crkve i društva.

U drugome dijelu šezdesetih godina zbog raznih je razloga, a nakon teških iskušenja za Crkvu, kako za klerike, tako i za vjernike laike, bilo moguće osjetiti blaži stav koji je odškrinuo pore i unio dašak slobode. Vrijeme koje je obilježeno progonstvima i mučeništvima vjernih Gospodinu i Crkvi dragocjenost je koja pokazuje i danas kako je vjernost naših starih rasla iz otajstva euharistije i čuvala nadu. Ta je vrijednost i baština duboko pohranjena.

Valja napomenuti važnost mogućnosti sudjelovanja hrvatskih biskupa na Drugome vatikanskom koncilu. To je dopustilo ne samo ostajanje u tijeku obnove Crkve za vrijeme održavanja Koncila, nego je to bio polog za život Crkve u idućim desetljećima. Ne treba posebno naglašavati da je i doprinos hrvatske prisutnosti na Koncilu bio zamjetljiv, ne misleći pritom samo na pitanje narodnoga jezika u liturgiji, nego i na tematiku vezanu uz život vjernika u ateističkim sustavima.

Osim toga, providnosnim se trenutkom može smatrati činjenica da je u koncilskome duhu življena liturgijska obnova, ponajprije prevedenim liturgijskim knjigama. Tu su obnovu pratila i teološko-pastoralna nastojanja, usklađena s gibanjima u sveopćoj Crkvi. Ta je poveznica bila od presudne važnosti jer je to hrvatsko iskustvo imalo odjeka i u drugim zemljama pod komunističkom vlašću. Veze koje su Crkvu u Hrvatskoj držale ujedinjenom sa sveopćom Crkvom nisu se izgubile, premda nisu mogle biti izražavane u punini. Bilo je to iskustvo koje je zrcalilo široku solidarnost Crkava u drugim europskim zemljama i s drugih kontinenata. Osjetljivost za naše prilike u svim krajevima svijeta proizlazila je i iz činjenice raseljenosti hrvatskoga naroda, tako da je iseljeništvo imalo važnu ulogu u prenošenju istine o životu Crkve u Hrvatskoj u nepovoljnim vanjskim prilikama, a naročito o političkim progonstvima, ateizaciji i neslobodama vjernika. Prisutnost hrvatskih vjernika i organizirani pastoral za njih izvan Hrvatske bili su izravni pokazatelji žive vjere koja je s posebnom ljubavlju bila njegovana u ljepoti vlastitoga identiteta i zahvalnosti ljudima koji su ih prihvatili u svojim zemljama.

Danas se, s raznih strana i u mnogovrsnim oblicima, vrijeme komunizma pokušava prikazati u simpatičnome svjetlu, pa se ističe da su vjernici i tada ‘mogli ići u crkvu’. Istina je da je svaka vezanost uz crkvu imala svoju cijenu – na osobnoj, obiteljskoj i društvenoj razini. Režim je osjećao nepodudarnost svojih metoda i ciljeva s onim što je naviještala i živjela kršćanska zajednica. Istinski su vjernici bili pod povećalom i u mnogočemu onemogućavani u slobodi svojih uvjerenja, a naročito je bilo teško onima koji su shvaćani kao protivnici toga duboko nečovječnoga sustava. Za Hrvatsku je nakon Drugoga svjetskog rata veliku poteškoću predstavljalo pogubljenje ili udaljavanje iz Hrvatske katoličkih intelektualaca nakon rata, tako da je cjelokupni katolički laikat doživio težak udarac, posljedice kojega osjećamo i danas. Zanimljivo je i na fenomenološkoj razini vidjeti da su bili praćeni ljudi koji su ‘išli na misu’, kao da su i neprijatelji Crkve dobro uočili da je snaga Crkve u euharistiji, u nedjeljnim slavljima i u raznim pobožnostima koje su se odražavale u kulturalnim oblicima, čuvanima i kao narodna baština.

Znamo dobro da svaki totalitarizam pokušava letjeti s dva nova krila: 1. pokušajem mijenjanja slike čovjeka (stvarajući novoga čovjeka) i 2. stvaranjem nove kulture (‘kulturalnom revolucijom’). Totalitarizmi ne podnose istinsku kulturu i radi toga grade neku ‘novu’, po svojoj mjeri.

Čudesno desetljeće hrvatskih slavlja
Prije Nacionalnoga euharistijskog kongresa (1984.), u Zagrebu i u Svetištu Majke Božje Bistričke u Mariji Bistrici 1971. godine slavljen je šesti Međunarodni mariološki i trinaesti Međunarodni marijanski kongres. To su godine stanovite nade i zamaha društvenoga i kulturalnoga života u Hrvatskoj, neodvojivoga od života Crkve koja je – tankoćutna prema uskraćivanju sloboda i ljudskoga dostojanstva – čuvala svijest i osjećaj o kršćanskim korijenima. U događajima koji su uslijedili prepoznaje se snažna kristološko-mariološka crta slavljâ koja su predstavila puno životnih sadržaja Crkve i naroda u nenaklonjenim izvanjskim uvjetima.

Četiri godine kasnije započela je priprava za proslavu velikih jubileja koji su čuvali spomen na godine prvih dodira hrvatskoga naroda s rimskim biskupima i sa Svetom Stolicom (na primjer 641. i 879.), važnih za pokrštavanje Hrvata. Ta slavlja govore o spomenu hoda u povijesti, zahvalnosti i stanoviti su program za budućnost. Krenulo se od Marijina prasvetišta u Solinu 1975./1976., preko Nina 1979., da bi se taj lûk dovršio na Nacionalnome euharistijskom kongresu 1984. u Mariji Bistrici. Riječ je o intenzivnome desetljeću duhovne obnove naše partikularne Crkve.

Slavilo se trinaest stoljeća kršćanske prisutnosti u hrvatskome narodu. Bilo je važno na svjetlo iznijeti dugu povijest zajedništva, koje se htjelo nasilno prekinuti na temelju političkih interesa. U duhu euharistije, prošlost i sadašnjost postale su bliske, spomen je postao važan čimbenik očuvanja nade i pogleda u budućnost. U euharistiji se živi sloboda za kojom je narod tada žarko čeznuo. Euharistijsko slavlje i euharistijska Kristova prisutnost davala je novu dimenziju povijesnim procesima u kojima je Crkva sazrijevala. Kongres nije bio samo prolazni događaj, nego stvarnost koja traje i u kojoj se ostvaruje spasenje.

Izabrano geslo Kongresa bilo je: Maranatha – Dođi, Gospo- dine Isuse! Možemo reći da je to – i iz današnje perspektive – bio uistinu pogođen izbor. Naime, i danas kao da nedostaje eshatološka crta u govoru o euharistiji, ne ističući sadržaj kršćanske nade, što se pokazuje kao okrnjivanje euharistijskoga dara. Tim se geslom izražava povezanost božanskoga i ljudskoga, zemaljskoga i nebeskoga, odnosno – sakramentalna zbilja. To je ujedno bio znak političkim vlastima da se Crkva brine o vrijednostima druge vrste, o vrijednostima koje sežu onkraj prolaznih ciljeva. Jednako tako, u svjetlu euharistije mjere se ljudska djela, a iz euharistije se rađa sebedarje i posvećivanje općemu dobru.

Ove se godine (2014., a tada je bio 9. rujna 1984.) spominjemo tridesete obljetnice toga, po mnogočemu jedinstvenoga kongresa. Priprava je zahvatila i uključila cijelu Crkvu u Hrvatskoj i hrvatske katoličke vjernike u svim krajevima svijeta. Istodobno je kongres imao i značajnu ekumensku i međureligijsku vrijednost. Prisutnost posebnoga Papina izaslanika (kardinala Franza Königa) svjedočila je blizinu sada svetoga Ivana Pavla II., koji je tu istu blizinu osobno očitovao u bazilici sv. Petra u Vatikanu, kada je 1979. jedan papa prvi put slavio euharistiju i imao homiliju na hrvatskome jeziku. Na NEK-u se susrelo puno elemenata koji danas, u svjetlu kasnijih povijesnih događanja, djeluju još jasnijima i razumljivijima.

Ispod mnoštva slojeva koji se međusobno miješaju, euharistija je poput jezgre koja ima snagu raskrinkati svaku ideologiju i ponovno otkriti otajstvo života. Političke su vlasti tada bile zbunjene velikim mnoštvom vjernika u tim slavljima; zabrinjavao ih je broj ljudi koji se okupljao, ali ono što je trebao biti istinski razlog njihove zabrinutosti i ono što je mijenjalo povijest bio je sadržaj slavljâ.

Prošlo je trideset godina…
Nakon toga nacionalnoga euharistijskoga kongresa, više nije bilo kongresa koji bi nosili oznaku nacionalnih. Bez obzira na to, crkveni je život doživio svoje novo buđenje te je – i zbog širih okolnosti – bilo lakše promicati kršćanske vrijednosti i ugrađivati ih u društvo. Nakon pada komunističkoga (političkoga) sustava, premda njegovi tragovi ostaju prisutni u svim sferama života, Hrvatska je bila primorana suočiti se s tragičnim događajima ratnoga nasilja. I u tome je slučaju Crkva bila blizu naroda u njegovim potrebama. Ljudi su veliku snagu i utjehu pronalazili upravo u euharistijskome otajstvu i u vjeri koja je nosila iznimna djela kršćanske ljubavi u obrani domovine i u pomaganju bližnjima. Tada su cijele župne zajednice bile primorane osjetiti gorčinu progonstava, ali su sa svojim svećenicima, redovnicima i redovnicama uvijek pronalazile uporište u euharistijskim slavljima, čuvajući nadu povratka i tražeći Božju volju u događajima koji su bili nečitljivi ako se motre samo zemaljskim pogledom.

Nemjerljivu su važnost imali pohodi pape Ivana Pavla II. Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Oni su nosili teško izrecivu radost. Providnost je htjela da se točno deset godina nakon NEK-a (10. i 11. rujna 1994.) dogodio taj povi- jesni, ali i nadpovijesni događaj slavlja koji je ostavio novi pilastar u memoriji
– euharistijsko slavlje koje je okupilo do tada najveći broj hrvatskih vjernika u Zagrebu. Uslijedila su druga dva njegova pohoda: u jednome je (Zagreb, Marija Bistrica, Split; 3.-4. listopada 1998.) istaknuo vrijednost svjedočenja vjere po mučenicima iz prvih vremena Crkve i po životu kardinala Alojzija Stepinca, proglasivši ga tada blaženim, a u drugome (Rijeka, Dubrovnik, Đakovo-Osijek, Zadar; 5.-9. lipnja 2003.) vrijednost svetosti (bl. Marija od Propetoga Petković), obitelji (‘puta Crkve i naroda’) i otvorenosti Duhu Svetomu. Osam godina kasnije (4. i 5. lipnja 2011.) papa Benedikt XVI. svojim je pohodom obuhvatio središnja područja života Crkve i društva, s naglaskom na tematici obitelji, što je također imalo proročku vrijednost.

Ta četiri pohoda, premda su uvijek bila ostvarivana nekim specifičnim povodom, pripremana su s naglaskom na euharistijskome otajstvu i na njegovu odnosu prema pojedinim aktualnim vidicima. Svaki taj pohod imao je u sebi karakteristike euharistijskih kongresa.

U godinama između njih, a posebno spominjem Veliki jubilej 2000. i pripravu za njega, u mjesnim su Crkvama u Hrvatskoj bili slavljeni razni euharistijski kongresi. Razvidno je da su se promijenile okolnosti; perspektive su postale drukčijima, kao što to pokazuju i ‘tematski naslovi’ kongresa (na primjer: ‘Euharistijom služimo čovjeku’), usredotočeni više na suodnos euharistije i svakidašnjega života, ulazeći u mikropodručja kršćanskoga poziva. U zadnjim godinama skoro svake godine neka od biskupija slavi svoj euharistijski kongres.

Trideset godina u Hrvatskoj nije bilo događaja koji bi nosio ime nacionalnoga euharistijskoga kongresa, ali dinamika euharistije u životu Crkve ostaje vidljivom i nosivom, kako u samim euharistijskim slavljima, tako i u pobožnostima. Puno je prostora za međuprožimanja euharistije i ozračja ljudskoga života, čime se oblikuje kršćanska kultura. I dalje treba čuvati osjetljivost za središnjost euharistije. Ako se ona ne razumije, nemoguće je spriječiti fragmentaciju crkvenoga života i zaustavljanje na površnostima koje će stvarati dojam crkvene ‘neučinkovitosti’ i kušnju usvajanja necrkvenih pristupa društvenim okolnostima. Osim toga, ostaje velika zadaća građenja crkvenosti na temelju laikata koji svjedoči svoje kršćanstvo. Pastoralni napori tijekom trideset godina donijeli su iznenađujuće vrijedne plodove. Mislim prije svega na mlade koji su spremni živjeti svoju vjeru i koji traže primjerenu formaciju koja svoj izvor ima u euharistiji.

Završavam s pet glagola koji pokazuju da su nam euharistijski kongresi pomogli i pomažu: prepoznati, razmatrati, pripremati, slaviti i živjeti na vjerodostojan kršćanski način, uvijek u odnosu na otajstvo Božje ljubavi, čudesno prisutno u nama, kako bi bilo življeno za druge, osobito u zajedništvu Crkve.

___________________________________
Šaško, I. (2014) Euharistijski kongresi Crkve u Hrvatskoj. Živo vrelo 11, str. 15-21.

 

Izvor: Zagrebačka nadbiskupija

Radio Marija

08:30 Vijesti, obavijesti i najava programa
08:45 Glazba
09:00 Predstavljanje župe
09:45 Glazba

video-stream-ikona.jpg

FREKVENCIJE

Zagreb: 96,4 MHz i 106,8 MHz

Virovitica: 88,3 MHz

Split: 97,2 MHz

Vinkovci - Vukovar: 91,6 MHz

Opatija - Rijeka: 88,8 MHz

Satelit: EUTELSAT 16E, 11595 MHz

Za slušatelje u SAD-u 1.712.832.8487

Duhovni kutak

P. Niko Bilić - komentar uz današnje evanđelje: Mudrom Učitelju i Pobjedniku nad demonima (Lk 9,46-50) (2)

U njima se porodi misao tko bi od njih bio najveći. Znajući tu misao njihova srca, uzme Isus dijete, postavi ga uza se i reče im: »Tko god primi ovo...

Molitvene nakane

„Zahvaljujemo uvijek Bogu za sve vas i bez prestanka vas se sjećamo u svojim molitvama“ (1 Sol 1,2). Svakog dana uključujemo vaše nakane u molitvu krunice koju zajedno molimo svakim danom u 15:15. Svoje nakane i želje možete nam poslati ovdje.

world-family.png

Rujan 2021
P U S Č P S N
1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30

FG-TAB.png

Logo

UDRUGA RADIO MARIJA

Kameniti stol 11

10000 Zagreb Croatia

Ured: +385 1 23 27 100

Program: +385 1 65 39 498; 097 60 24 076

Redakcija: +385 1 2327000

E-pošta: info@radiomarija.hr

Copyright © Radio Marija 2009-2020

Design and development

Radio Marija

Udruga Radio Marija neprofitna je, nevladina i nepolitička građanska udruga, osnovana u Hrvatskoj godine 1995. Prvi inicijativni odbor nastao je u krilu Pokreta krunice za obraćenje i mir, a uoči osnutka uspostavljena je i suradnja s Radio Marijom iz Italije. Ideja i prvo ostvarenje Radio Marije počinje 1983. u župi Erba na sjeveru Italije. Radio Marija se postupno širi i uskoro obuhvaća cijeli talijanski nacionalni prostor.

Nakon toga osnivaju se i uspostavljaju udruge i radijske postaje s imenom Radio Marija u četrdesetak zemalja, počevši od Europe, obiju Amerika, Afrike, pa sve do Filipina na drugome kraju azijskoga kontinenta. Sve su nacionalne udruge utemeljene autonomno u svojim zemljama, a međusobna se povezanost ostvaruje preko zajedničke krovne udruge pod imenom Svjetska obitelj Radio Marije (World family of Radio Maria). WFRM utemeljilo je sedam članica, među kojima je i hrvatska Udruga Radio Marija.