Na razini opće Crkve 2022. godina bit će u znaku promišljanja o svećeništvu. Naime, od 17. do 19. veljače 2022. zakazan je međunarodni teološki simpozij u Rimu pod naslovom „Za jednu fundamentalnu teologiju svećeništva“ u organizaciji Kongregacije za biskupe, sa sudjelovanjem najboljih teoloških stručnjaka s papinskih i drugih sveučilišta, a sve pod pokroviteljstvom pape Franje. Simpozij koji predviđa i sudjelovanje samog Pape usmjeren je prvenstveno prema biskupima iz cijeloga svijeta, što svjedoči o njegovoj iznimnoj važnosti, ali želje su usmjerene i prema tome da se u cijeloj Crkvi pokrene živa rasprava o tom važnom pitanju, te da se iz tog simpozija rode nova istraživanja, inicijative i publikacije.
Kako razumjeti skretanje pažnje teologa na pitanje o svećeništvu? To je pitanje prije svega potrebno staviti u kontekst sinodalnog puta Crkve koji papa Franjo vidi kao zadatak koji Bog traži od Crkve u trećem tisućljeću. Sinodalnost zapravo nije ništa drugo nego aktivno sudjelovanje svih vjernika u misiji Crkve, to je zajednički hod krštenika prema Kraljevstvu koje se svakodnevno izgrađuje u obitelji, na poslu, društvenom i crkvenom životu svih oblika. Sinodalnost traži zajedništvo i usku suradnju između laika, svećenika, redovnika i redovnica u naviještanju evanđelja svijetu kroz privlačno svjedočanstvo kršćanskih zajednica. Rast u sinodalnom duhu zacrtan je još na Drugom vatikanskom koncilu, no teološko i pastoralno učiteljstvo Crkve dalo mu je novi zamah posljednjih godina.
Tema svećeništva nije rezervirana samo za neke jer su u kontekstu sinodalnog hoda Crkve svi vjernici pozvani promisliti o temelju svojega poziva. Crkva kao zajednica živi svećeništvo ljubavi u različitim pozivima na ljubav koji se međusobno nadopunjuju. Između svećenika i laika, redovnika i redovnica različitih karizmi, Duh Sveti širi milost zajedništva, a kroz to zajedništvo milost dopire do cijelog čovječanstva. Ako je tako shvaćena, jasno je da se tema o svećeništvu ne tiče samo osoba koje kao svećenici imaju teškoće, nego se tiče čitave Crkve koja se nalazi u preobrazbi i čije tijelo je oživljeno Duhom, gdje svaki član slijedi impuls života tamo gdje ga Gospodin zove, tamo gdje se nalazi.
Koji je dakle teološki temelj svećeničkog poziva? Odgovor se na prvi pogled čini jednostavan jer se radi o Kristovu svećeništvu, no stvari nisu tako jednostavne. Naime, čitav narod Božji je svećenički, a ako postoji samo jedan svećenik koji je Isus Krist, kakav je odnos između jedinog i jedinstvenog svećeništva Isusa Krista, ministerijalnog svećeništva i svećeništva svih krštenika? Svećeništvo Isusa Krista i sudjelovanje Crkve u tom svećeništvu od ključne je važnosti za naše vrijeme istaknuto je na predstavljanju Međunarodnog teološkog simpozija u Rimu. Netko će reći da se ne radi o novoj temi, no hitnost tematiziranja problema koji su povezani s ovim pitanjem proizlazi iz potrebe da se u svakoj epohi – a posebno u promijeni epohe – iznova promisli shvaćanje odnosa između različitih članova istoga tijela jer svaka epoha traži posadašnjenje ekleziologije radi boljeg svjedočanstva vjere u povijesti. Odnos između svećeništva svih krštenika, koje je snažno naglašeno na Drugom vatikanskom koncilu, svećeništva biskupa i ministerijalnih svećenika zahtijeva danas nove pastoralne prilagodbe, otvaranje određenih ekumenskih pitanja, kao i uvažavanje kulturalnih kretanja koja ispituju ulogu žene u Crkvi. Možemo se pitati, kako možemo živjeti novi misionarski izlazak Crkve i pastoralnu preobrazbu na koje nas poziva papa Franjo bez nove svijesti o Duhu koji je darovan čitavoj Crkvi i čitavom svijetu od Uskrslog Gospodina?
Pitanje o svećeništvu kako se ovdje postavlja ne čini ministerijalno svećeništvo suvišnim u Crkvi, ono je dapače nužno jer bez svećenika nema sakramenata, euharistije, oprosta grijeha u sakramentu pomirenja, ali se istovremeno naglasak stavlja na to da je svećenik čovjek Crkve koji služi narodu Božjem koji živi od euharistije, od pomirenja, za ljubav koja se očituje u raznim karizmama. Preobrazba svećeničkog poziva svakako ne može biti plod kulturalnih pritisaka, ali ne treba ni bježati od toga da se u današnjem vremenu skriva poziv na oslobađanje od određenih sedimenata iz prošlosti. Kroz temu Preobrazba svećeništva u promjeni epohe na 62. teološko-pastoralnom tjednu želi se promišljati o ovakvoj viziji svećeničkog poziva. U tom smislu opći ciljevi – unutar kojih bi bilo poželjno da predavači strukturiraju naslove i sadržaj svojeg predavanja – bili bi sljedeći:
• Osvijestiti teologiju kršćanskih pozivâ: kroz obnovljeni pogled na svećenički poziv otvoriti put valorizaciji svih poziva stavljajući u fokus ono što je posebno u svakome od njih.
• Osvijetliti temu zajedništva između različitih poziva na temelju promišljanja o zajedništvu kao principu božanskog života iz kojega proizlazi trinitarna ekleziologija koja jača sinodalnu i misionarsku Crkvu.
• Ilustrirati odnos između Kristova, općeg i ministerijalnog svećeništva: ponovno otkrivanje korijena svećeničkog poziva u općem krsnom svećeništvu svih vjernika kako bi stablo crkvenoga života oživjelo novim plodovima.
• Analizirati klerikalizam shvaćen kao plod pogrešne vizije svećenika kao onoga koji je izoliran od drugih i postavljen iznad svih ostalih.
• Osvijetliti temu celibata kao proročkog i eshatološkog znaka.
• Istaknuti ulogu svećenika u liturgiji Crkve (povijesni utjecaj jozefinizma na tumačenje svećenika kao službenika svetog), te propitati dinamiku odnosa između profanog i svetog koji su u kršćanstvu drugačije interpretirani od drevnih religija.
• Raspravljati o izazovu suradnje svećenika i laika u evangelizacijskom poslanju Crkve i pastoralnom djelovanju općenito.
• Ispitati (ne)prikladnost trenutačne formacije svećenika za osposobljenost za život u zajedništvu različitih poziva u Crkvi: problemi, izazovi, novi pristupi.
Povjerenstvo za Teološko-pastoralni tjedan:
dr. sc. Jakov Rađa, predsjednik
doc. dr. sc. Martina s. Ana Begić, članica
Vanjski članovi Povjerenstva:
prof. dr. sc. Janez Vodničar (Ljubljana)
Kako razumjeti skretanje pažnje teologa na pitanje o svećeništvu? To je pitanje prije svega potrebno staviti u kontekst sinodalnog puta Crkve koji papa Franjo vidi kao zadatak koji Bog traži od Crkve u trećem tisućljeću. Sinodalnost zapravo nije ništa drugo nego aktivno sudjelovanje svih vjernika u misiji Crkve, to je zajednički hod krštenika prema Kraljevstvu koje se svakodnevno izgrađuje u obitelji, na poslu, društvenom i crkvenom životu svih oblika. Sinodalnost traži zajedništvo i usku suradnju između laika, svećenika, redovnika i redovnica u naviještanju evanđelja svijetu kroz privlačno svjedočanstvo kršćanskih zajednica. Rast u sinodalnom duhu zacrtan je još na Drugom vatikanskom koncilu, no teološko i pastoralno učiteljstvo Crkve dalo mu je novi zamah posljednjih godina.
Tema svećeništva nije rezervirana samo za neke jer su u kontekstu sinodalnog hoda Crkve svi vjernici pozvani promisliti o temelju svojega poziva. Crkva kao zajednica živi svećeništvo ljubavi u različitim pozivima na ljubav koji se međusobno nadopunjuju. Između svećenika i laika, redovnika i redovnica različitih karizmi, Duh Sveti širi milost zajedništva, a kroz to zajedništvo milost dopire do cijelog čovječanstva. Ako je tako shvaćena, jasno je da se tema o svećeništvu ne tiče samo osoba koje kao svećenici imaju teškoće, nego se tiče čitave Crkve koja se nalazi u preobrazbi i čije tijelo je oživljeno Duhom, gdje svaki član slijedi impuls života tamo gdje ga Gospodin zove, tamo gdje se nalazi.
Koji je dakle teološki temelj svećeničkog poziva? Odgovor se na prvi pogled čini jednostavan jer se radi o Kristovu svećeništvu, no stvari nisu tako jednostavne. Naime, čitav narod Božji je svećenički, a ako postoji samo jedan svećenik koji je Isus Krist, kakav je odnos između jedinog i jedinstvenog svećeništva Isusa Krista, ministerijalnog svećeništva i svećeništva svih krštenika? Svećeništvo Isusa Krista i sudjelovanje Crkve u tom svećeništvu od ključne je važnosti za naše vrijeme istaknuto je na predstavljanju Međunarodnog teološkog simpozija u Rimu. Netko će reći da se ne radi o novoj temi, no hitnost tematiziranja problema koji su povezani s ovim pitanjem proizlazi iz potrebe da se u svakoj epohi – a posebno u promijeni epohe – iznova promisli shvaćanje odnosa između različitih članova istoga tijela jer svaka epoha traži posadašnjenje ekleziologije radi boljeg svjedočanstva vjere u povijesti. Odnos između svećeništva svih krštenika, koje je snažno naglašeno na Drugom vatikanskom koncilu, svećeništva biskupa i ministerijalnih svećenika zahtijeva danas nove pastoralne prilagodbe, otvaranje određenih ekumenskih pitanja, kao i uvažavanje kulturalnih kretanja koja ispituju ulogu žene u Crkvi. Možemo se pitati, kako možemo živjeti novi misionarski izlazak Crkve i pastoralnu preobrazbu na koje nas poziva papa Franjo bez nove svijesti o Duhu koji je darovan čitavoj Crkvi i čitavom svijetu od Uskrslog Gospodina?
Pitanje o svećeništvu kako se ovdje postavlja ne čini ministerijalno svećeništvo suvišnim u Crkvi, ono je dapače nužno jer bez svećenika nema sakramenata, euharistije, oprosta grijeha u sakramentu pomirenja, ali se istovremeno naglasak stavlja na to da je svećenik čovjek Crkve koji služi narodu Božjem koji živi od euharistije, od pomirenja, za ljubav koja se očituje u raznim karizmama. Preobrazba svećeničkog poziva svakako ne može biti plod kulturalnih pritisaka, ali ne treba ni bježati od toga da se u današnjem vremenu skriva poziv na oslobađanje od određenih sedimenata iz prošlosti. Kroz temu Preobrazba svećeništva u promjeni epohe na 62. teološko-pastoralnom tjednu želi se promišljati o ovakvoj viziji svećeničkog poziva. U tom smislu opći ciljevi – unutar kojih bi bilo poželjno da predavači strukturiraju naslove i sadržaj svojeg predavanja – bili bi sljedeći:
• Osvijestiti teologiju kršćanskih pozivâ: kroz obnovljeni pogled na svećenički poziv otvoriti put valorizaciji svih poziva stavljajući u fokus ono što je posebno u svakome od njih.
• Osvijetliti temu zajedništva između različitih poziva na temelju promišljanja o zajedništvu kao principu božanskog života iz kojega proizlazi trinitarna ekleziologija koja jača sinodalnu i misionarsku Crkvu.
• Ilustrirati odnos između Kristova, općeg i ministerijalnog svećeništva: ponovno otkrivanje korijena svećeničkog poziva u općem krsnom svećeništvu svih vjernika kako bi stablo crkvenoga života oživjelo novim plodovima.
• Analizirati klerikalizam shvaćen kao plod pogrešne vizije svećenika kao onoga koji je izoliran od drugih i postavljen iznad svih ostalih.
• Osvijetliti temu celibata kao proročkog i eshatološkog znaka.
• Istaknuti ulogu svećenika u liturgiji Crkve (povijesni utjecaj jozefinizma na tumačenje svećenika kao službenika svetog), te propitati dinamiku odnosa između profanog i svetog koji su u kršćanstvu drugačije interpretirani od drevnih religija.
• Raspravljati o izazovu suradnje svećenika i laika u evangelizacijskom poslanju Crkve i pastoralnom djelovanju općenito.
• Ispitati (ne)prikladnost trenutačne formacije svećenika za osposobljenost za život u zajedništvu različitih poziva u Crkvi: problemi, izazovi, novi pristupi.
Povjerenstvo za Teološko-pastoralni tjedan:
dr. sc. Jakov Rađa, predsjednik
doc. dr. sc. Martina s. Ana Begić, članica
Vanjski članovi Povjerenstva:
prof. dr. sc. Janez Vodničar (Ljubljana)
prof. dr. sc. Darko Tomašević (Sarajevo)
