25 godina Radio Marije

P1720970

Splitsko-makarski nadbiskup i metropolit mons. Dražen Kutleša predvodio je, u subotu 25. lipnja, na spomendan Bezgrješnoga Srca Marijina, u crkvi Svete Obitelji u Solinu svečano euharistijsko slavlje za vrijeme kojega je za prezbitere zaredio dvojicu đakona: Antuna Matu Antunovića i Klementa Radosoljića na naslov Splitsko-makarske nadbiskupije te bogoslova fra Richarda Kakule Mahamba za đakona Franjevačke provincije Svetog Benedikta Afričkog (Demokratska Republika Kongo).

Nakon uvodnih riječi u liturgijsko slavlje don Franje Frankopana Velića, bogoslovi i svećenici, njih oko četrdeset, ušli su u procesiji u crkvu. Uvodeći u misno slavlje nadbiskup Kutleša pozdravio je u prvom redu kandidate za đakonat i prezbiterat, potom umirovljenoga splitsko-makarskog nadbiskupa mons. Marina Barišića, provincijala Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja fra Marka Mršu, odgojitelje, profesore, svećenike, redovnike i redovnice, bogoslove te obitelj, rodbinu i prijatelje ređenika iz Hrvatske i Demokratske Republike Kongo. „Danas kada slavimo Bezgrješno Srce naše Majke Marije želimo joj se moliti za zagovor, na poseban način za naše ređenike da ih prati u njihovom životu majčinskom blagošću“, kazao je nadbiskup Kutleša.

Nakon navještaja evanđelja pozvani su kandidati da imenom i prezimenom stupe pred nadbiskupa, koji je potom uputio prigodnu homiliju u kojoj je govorio o đakonskom i svećeničkom poslanju. „Svaki duhovni poziv i odgovor na taj Božji govor, nam pokazuje autentičnost naše kršćanske vjere. Živi Bog i danas na razne načine zahvaća u ljudske živote čineći od ljudi svoje prijatelje. Odabir Bogu posvećenog života ili svećeništva, i za to potrebna hrabrost znak je prisutnosti kraljevstva Božjega u srcima, znak živosti naše vjere. Bog daje poziv i snagu da ga ljudsko srce prihvati“, započeo je mons. Kutleša svoju homiliju.

Bez vjere nema službenika oltara, naglasio je dodavši da je vjera o kojoj govori živa vjera u Boga i povjerenje u njegovo vodstvo, a ne suha, formalna vjera koja bi bila daleko od života. „Čin predanja, koji vi sada činite plod je mnogih trenutaka u kojima ste dali povjerenje Bogu i vidjeli njegovu prisutnost u svome životu. To je naš i vaš hod u vjeri. U ovome trenutku dobro je da se sjetite onih koji su vam predali vjeru, živu vjeru, izrečenu i posvjedočenu životom – svojih obitelji, roditelja, župnika, vjeroučitelja, profesora, odgojitelja i onih, možda malenih, anonimnih ljudi u kojima je zasjala živa slika Evanđelja i oduševljavala vaše srce.“

Povežite se s Marijom i učite se od nje pohranjivati u vlastito sjećanje ono što ste prošli s Gospodinom

Nadbiskup Kutleša često ističe Marijinu ulogu u životu vjernika, a na poseban način svećenika. Tako Božjom providnošću smatra i proslavu svećeničkog i đakonskog ređenja na dan Bezgrješnoga Srca Marijina te o tome kaže: „Za Mariju Sveto pismo kaže da je sve događaje pohranjivala u svome srcu. Marija je uvijek i u svemu Bogu klicala 'da, neka mi bude'. Kako je to uspijevala? Gledajući spasenjske događaje svoga naroda, Marija je crpila vjeru i nadu. Nije se oslanjala na sebe, već na Boga. Znala je, Bog koji je bio vjeran, ostaje vjeran do kraja. Prokušanost vjere, umnažala je njezinu nadu pa je na svaki izazov života odgovarala konkretnom ljubavlju prema Bogu i bližnjemu. Njezina vjera, ufanje i ljubav jednako su stameni dok prihvaća biti Majkom Sina Božjega, dok joj starac Šimun proriče buduću bol, dok stoji pod križem Isusovim i dok očekuje uskrsnuće pred zatvorenim grobom. Povežite se s Marijom i učite se od nje pohranjivati u vlastito sjećanje ono što ste prošli s Gospodinom; sjećanje na prve trenutke oduševljenja, na kušnje koje su iza vas, na prijeđeni put i to neka vas ohrabruje za budućnost. „Zato pazi i dobro se čuvaj da ne zaboraviš događaje što si ih svojim očima vidio; neka ti ne iščeznu iz srca ni jednoga dana tvoga života“, upozorava nas Božja riječ (Pnz 4,9).“

Cijelu propovijed nadbiskupa Kutleše pročitajte ovdje!

Ređenicima je stavio na srce riječi pape Franje koji kaže: „Marijino sjećanje je zahvalno sjećanje.“ „On 'dobrostivo pogleda na njezinu neznatnost' (usp. Lk 1,48), te je ta prva ljubav temelj cijeloga njezina života. Zato nas Papa potiče: 'Prisjećajmo se svojih 'početaka', svojega početka u Bogu, početka svoga kršćanskog života, početka svojega poziva, početka svojeg svećeničkog života… Osjećajmo Gospodinov pogled na tim početcima našega života, taj pogled koji učvršćuje, koji utemeljuje.'“

Svećenički život nije pompa i taština, već tiho i ponizno služenje

„Dragi ređenici, draga braćo i sestre! Marija je život vodila s Bogom i u Bogu, skrivena od pogleda znatiželjnika. Svećenički život je takav. Ne pompa i taština, već tiho, ponizno služenje. Život je pred Mariju stavljao različite zahtjeve. Ona ih je razumijevala i prihvaćala iz Božje ruke i na njih odgovarala posluhom vjere. S druge strane, nama se često, zbog manjka povezanosti s Bogom dogodi da nam život završi u ekstremima“, istaknuo je metropolit Kutleša.

U nastavku propovijedi govorio je o trima ekstremima vjerničkog i svećeničkog života: „ili Bog ili svijet“, „ili molitva ili rad“ i „ili ljubav bez križa ili križ bez ljubavi“. Govoreći o prvom ekstremu „ili Bog ili svijet“ nadbiskup se, polazeći od pastoralne konstitucije Gaudium et Spes, upitao: „Kako biti uronjen u život i probleme naroda Božjega s kojim dijelimo radost i nadu, žalost i tjeskobu (usp. GS 1), a ne dopustiti da nam srce zarobe proračunatosti, dvostruka mjerila, licemjerje i slijepilo svijeta? Budite u svijetu, ali ne od svijeta, kaže Isus (usp. Iv 17,11.16). Svijet i problemi svijeta nisu naši neprijatelji. Ali naše je poslanje, u grijehom ranjeni svijet, unijeti Boga. Kako će reći kardinal Sarah: 'Svijet koji ne valja ljubiti je jedan drugi svijet; to je onaj svijet koji je postao pod vlašću Sotone i grijeha, svijet ideologija koji se izravno protivi Bogu, koji niječe ljudsku narav i njezine zakone, uništava ljudske živote, iskrivljuje i ruši moralna načela, obitelj i društvo. To je ono što nazivamo prilagodba duhu vremena, konformizam, dogovor.'“

Pozvao je ređenike da budu „ljudi jasnoće, stava i moralnog integriteta; tvoje da neka bude da, tvoje ne neka bude ne, sve više od toga od zloga je (usp. Mt 5,37). I zapamtite: kada biste bili od svijeta, svijet bi vas ljubio, ali budući da niste od svijeta čeka vas sudbina Učitelja koji je sve to prošao prije vas. (usp. Iv 15,19) 'No hrabri budite, ja sam pobijedio svijet.'“ (Iv 16,33b) Pozvao ih je da ne bježe od ljudi u lažne sigurnosti i da budu ljudi srca. „Za Velikog svećenika poslanica Hebrejima kaže: „On može primjereno suosjećati s onima koji su u neznanju i zabludi jer je i sam zaogrnut slabošću.“ (Heb 5,1-2) Svećenik je onaj koji prepoznaje svoju slabost, ali iz te slabosti naučio je trpjeti sa svojim narodom. Neka u vama, povjereni vam vjernici, ne nađu ravnodušna i nezainteresirana čovjeka, već njihove patnje nosite na svome srcu i u svojoj molitvi. Budite oni koje će ljudi tražiti i oni koje će ljudi slušati.“

Govoreći o drugom ekstremu naglasio je kako je važno naći mjeru između molitve i rada, i kako je potrebno svoj život pretvoriti u molitvu. Naglasio je da danas vjernici, a onda i svećenici premalo mole, a „pastoralni rad, kao i svaki drugi rad, bez molitve završava u aktivizmu.“ U svjetlu Isusove opomene: „Ta što koristi čovjeku ako sav svijet zadobije, a sebe samoga izgubi!“(Lk 9,25), upozorio je da rad pa i onaj najsvetiji (bilo to dijeljenje sakramenata ili ljubav prema najbjednijima), „ništa je ako je bez Boga učinjen i besplodan je pred Bogom.“ Dodao je da „samo onaj rad koji je začet najprije u čežnji ljudskog srca da Bog bude ljubljen, uprisutnjuje Boga i privodi k Bogu. Tako rad prožet molitvom postaje ljubav, a cijeli život neprekinuti čin ljubavi prema Bogu. Sve ostalo ima sudbinu neplodne smokve koju Gospodin proklinje ne našavši na njoj ploda. (usp. Mt 21,20)“

Ne postoji svećeništvo bez prihvaćanja žrtve

Govoreći o trećem ekstremu nadbiskup Kutleša je upozorio na uživalačku kultura našega doba koja „nameće i uvjerava da je ljubav prema čovjeku i Bogu moguća bez žrtve, u apsolutnoj slobodi bez ograničenja i odgovornosti. Dobro znamo da takva ljubav ne postoji i da je u Isusovoj žrtvi na križu ostvarena najveća ljubav. Ne postoji svećeništvo bez prihvaćanja žrtve. Papa Benedikt pojašnjava: '…svećenikovo suobličavanje Kristu ne ostvaruje se samo po evangelizacijskom, sakramentskom i pastoralnom djelovanju. Ono se također zbiva u žrtvovanju samog sebe i ispaštanju za druge, tj. u prihvaćanju vlastitih patnji i žrtava svojstvenih svećeničkoj službi s ljubavlju“. Svećeništvo koje se živi bez prihvaćanja žrtve i koje niječe križ je samo mlakost koja završava u lažnom milosrđu, opravdavanju grijeha – svojih i tuđih.“

Poput bijega od žrtve loše je naglašavanje trpljenja zbog tereta poslušnosti, uzdržljivosti i skromnosti. „Obveze koje ređenjem, pred Crkvom, preuzimate mogu vam postati izvorom osjećaja ogorčenosti i frustracije. No, zapovijed je radost, ako je prihvaćena u slobodi i osposobljava za još dublju radost i slobodu. Svijet će vas uvjeravati da su sve to nepotrebne i prevelike žrtve. I ovdje se povežite s Marijom. Njezina žrtva nije završila u viktimizmu i pretvaranju sebe u patnicu, u ogorčenosti na Boga, već u dubokoj nadi i radosti koja je plod dosljednosti i vjernosti Bogu. Takvu radost ovaj svijet ne razumije, niti obećava“, istaknuo je mons. Kutleša.

Samoća nas dovodi do prave istine o sebi

Ređenike je pozvao da ne zaborave na samoću i ulazak u „vlastitu nutarnju golotinju u kojoj duša spoznaje kakva je ona uistinu pred Bogom. Samoća čovjeka čini siromašnim i distanciranim od svega onoga što mu pruža ugodu. Oslobađa nas fizičkog kontakta, blizine drugih ljudi, njihovih pohvala, našega naslađivanja i zadovoljstava samima sobom. Poput pustinje, samoća je mjesto na kojem se oslobađamo mnoštva idola. Pustinja i šutnja čini Boga prisutnim i vidljivim. Ljubite samoću, tada ćete shvatiti da bez Njega ne možete učiniti ništa (Iv 15,5) i da sve možete u Onome koji je vaša snaga (Fil 4,13). Samoća nas dovodi do prave istine o sebi. Latinska etimologija riječi čovjek otkriva nam pravu istinu o čovjeku. Lat. homo, hominis – čovjek, humus – zemlja, od čega dolazi humilitas – poniznost. Dakle, čovjek je biće prolaznosti, iz zemlje uzeto i u zemlju se vraća. Svoju besmrtnost ima ne po sebi, već po Bogu. Zapamtite to, svima nam je stati pred sudište Božje. (usp. Rim 14,10) No, dostojanstvo i slavu besmrtnosti čovjek ne prima po gordosti i oholosti, već po poniznosti pred Bogom. Stav poniznosti je, dakle, jedini istiniti stav koji smijemo zauzeti pred Bogom i bratom čovjekom. Bez poniznosti razuma nemoguće je doći do istine, bez poniznosti srca nemoguće je ljubiti, bez poniznosti volje nemoguće je biti poslušan. I tu molimo Mariju da nas nauči pravoj poniznosti jer je Ona 'posluhom postala uzrokom spasenja, za sebe i sav ljudski rod', kako kaže sv. Irenej.“

Podsjetio je ređenike na veličinu Božjeg poziva biti službenik oltara – donositelj Boga te u tom vidu citirao svetoga Norberta: „O svećeniče, tko si ti? Nisi po sebi, jer si ništa. Nisi za sebe, jer si posrednik za ljude. Ne pripadaš sebi, jer si zaručnik Crkve. Nisi svoj jer si službenik sviju. Ti nisi ti, jer ti si Bog! Što li si dakle? Ništa, i sve?“

„Nemojte banalizirati dostojanstvo na koje vas je milost Božja postavila. Geste časti koje vam narod Božji i Crkva iskazuje ne pripadaju vama, već Kristu koji u vama prebiva. S Marijom i psalmima ponavljajte: 'Velika mi djela učini Svesilni, sveto je ime njegovo!' (Lk 1,49) i 'Ne nama, ne nama Gospodine, već svom imenu slavu daj' (usp. Ps 115,1). Dakle, 'Kristom se zaodjenuste' (Gal 3,27), zato neka milost pokrije Vas, da u vama bude vidljiv samo Krist. S Pavlom ćete tada moći reći: 'Živim, ali ne više ja, nego živi , u meni Krist' (Gal 2,20)“, poručio je nadbiskup Kutleša.

Nakon propovijedi kandidati su dali svoja obećanja, a potom se prostrli na tlo ispred oltara dok su se pjevale litanije Svih Svetih. Taj trenutak najzornije prikazuje da se Sveti red može živjeti samo u potpunom predanju Bogu. Nakon toga uslijedio je središnji i bitni dio – polaganje ruku i posvetna molitva, najprije za đakona, onda za svećenike. Ređenici su potom po prvi put odjenuli ruho koje pripada njihovom redu te primili predmete koji su tipični za njihovu službu: đakon je odjenuo dalmatiku i primio evanđelistar kako bi navijestio Radosnu vijest, a svećenici su odjenuli misnicu te nakon pomazanja ruku primili kruh i vino, „darove svetoga naroda koji se imaju prinijeti Bogu“. Novozaređeni su nastavili sudjelovati u misi po prvi put kao svećenici odnosno kao đakon.

Čestitajući novozaređenim svećenicima, đakonu i njihovim obiteljima, nadbiskup Kutleša je naglasio da se do sada u njih ulagalo, a da se od sada od njih očekuje da kao zrele odrasle osobe idu svojim vjernicima kojima će biti poslani. Istaknuo je da se od njih kao odraslih osoba očekuje vršenje onoga što su obećali, odgovornost i poštenje, uzornost života i primjer drugima, a ne sablazan. Na kraju je istaknuo da će oni trebati pomoći vjernicima rješavati njihove poteškoće, a ne da vjernici rješavaju njihove probleme. Nakon što je nadbiskup Kutleša zazvao Božji blagoslov na novozaređene, misno slavlje završilo je himnom „Tebe Boga hvalimo“. Tijekom mise pjevao je mješoviti zbor solinske Župe Gospe od Otoka zajedno s bogoslovima Centralnoga bogoslovnog sjemeništa u Splitu uz ravnanje Ivne Mandić, a uz orguljašku pratnju s. Lidije Matijević. Nakon mise i zajedničkog fotografiranja u dugom redu čekali su rodbina i prijatelji kako bi čestitali đakonu i novozaređenim svećenicima te dobili mladomisnički blagoslov.

Fra Richard Kakule Mahamba, sin Baudouin-a i Victorine, rođen 31. prosinca 1989. u mjestu Vuhimba, Demokratska Republika Kongo. Član je Franjevačke provincije Svetoga Benedikta Afričkoga. Prve je privremene zavjete položio 2014. godine, a svečane 2020. godine. Filozofsko-teološki studij pohađao je i uspješno završio na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Splitu.

Don Antun Mate Antunović, sin Miroslava i Zorke rođene Šimić, rođen 14. srpnja 1978. godine u Makarskoj, iz župe Sv. Marka u Makarskoj. Studij religiozne pedagogije i katehetike završio je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu te je na istom fakultetu postigao doktorat iz fundamentalne teologije. Kao đakon služio je na Župi Gospe od Zdravlja u Podstrani.

Don Klement Radosoljić, sin Ante i Davorke rođene Juginović, rođen 11. svibnja 1995. godine u Splitu, iz župe Presvetoga Trojstva – Donje Sitno u Poljicima. Filozofsko-teološki studij pohađao je i uspješno završio na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Splitu. Kao đakon služio je na Konkatedralnoj župi sv. Petra.

Izvor: smn.hr

Radio Marija

15:45 Glazba
16:30 Vijesti dana
16:45 Glazba
17:00 Didaskalije – tema: BiH – građanska država?; ur. i vod.: Andrej Paulus

FREKVENCIJE

Zagreb: 96,4 MHz i 106,8 MHz

Virovitica: 88,3 MHz

Split: 97,2 MHz

Vinkovci - Vukovar: 91,6 MHz

Opatija - Rijeka: 88,8 MHz

Satelit: EUTELSAT 16E, 11595 MHz

Za slušatelje u SAD-u 1.712.832.8487

Duhovni kutak

Adventska hrabrost brata Andrije - Biblijski pogled na lik Andrije, Kristova apostola

Početak Došašća obilježava blagdan apostola Andrije, jednoga od dvanaestorice “stupova” Crkve, Gospodinovih izabranika. “Andrijin križ” – dobro...

Opširnije...

Molitvene nakane

„Zahvaljujemo uvijek Bogu za sve vas i bez prestanka vas se sjećamo u svojim molitvama“ (1 Sol 1,2). Svakog dana uključujemo vaše nakane u molitvu krunice koju zajedno molimo svakim danom u 15:15. Svoje nakane i želje možete nam poslati ovdje.

world-family.png

Studeni 2022
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30

FG-TAB.png

Logo

UDRUGA RADIO MARIJA

Kameniti stol 11

10000 Zagreb Croatia

Ured: +385 1 23 27 100

Program: +385 1 23 27 777; 099 502 00 52

Redakcija: +385 1 2327000

E-pošta: info@radiomarija.hr

Copyright © Radio Marija 2009-2022

Design and development

Radio Marija

Udruga Radio Marija neprofitna je, nevladina i nepolitička građanska udruga, osnovana u Hrvatskoj godine 1995. Prvi inicijativni odbor nastao je u krilu Pokreta krunice za obraćenje i mir, a uoči osnutka uspostavljena je i suradnja s Radio Marijom iz Italije. Ideja i prvo ostvarenje Radio Marije počinje 1983. u župi Erba na sjeveru Italije. Radio Marija se postupno širi i uskoro obuhvaća cijeli talijanski nacionalni prostor.

Nakon toga osnivaju se i uspostavljaju udruge i radijske postaje s imenom Radio Marija u četrdesetak zemalja, počevši od Europe, obiju Amerika, Afrike, pa sve do Filipina na drugome kraju azijskoga kontinenta. Sve su nacionalne udruge utemeljene autonomno u svojim zemljama, a međusobna se povezanost ostvaruje preko zajedničke krovne udruge pod imenom Svjetska obitelj Radio Marije (World family of Radio Maria). WFRM utemeljilo je sedam članica, među kojima je i hrvatska Udruga Radio Marija.