U subotu 1. listopada pod svečanim euharistijskim slavljem u katedrali sv. Vida u Rijeci, riječki nadbiskup koadjutor mons. Mate Uzinić za đakone je zaredio don Nikolu Luketića i don Antonia Vučkovića. Suslavili su riječki nadbiskup mons. Ivan Devčić, generalni vikar Riječke nadbiskupije i rektor prvostolnice vlč. Mario Tomljanović i mnogobrojni svećenici, a ovom radosnom događaju odazvali su se brojni vjernici, rodbina i prijatelji, kao i članovi Euharistijske zajednice Srca Isusova i Marijina, duhovne obitelji Omnia Deo kojoj pripadaju ređenici.
Poslani ste s drugima. Poslanje je uvijek zajednički čin. Ono se odvija u Crkvi i po Crkvi koja je kao zajednica koju čine dvanaestorica i sedamdeset dvojica, odnosni cijela Crkva u svim svojim dijelovima, rekao je mons. Uzinić u propovijedi. Zbog svog zajedništva, duhovna obitelj Onia Deo nam je inspiracija, kazao je propovjednik te njezine članove potaknuo da to zajedništvo prošire na cijelu Crkvu i onima kojima su poslani.
Ređenicima je poručio i da su poslani u ovaj grad Rijeku, kao i druge gradove i mjesta Riječke nadbiskupije, koja za nas sva imaju jednaku vrijednost. Sve su to gradovi i mjesta kamo s nama i u nama sam Isus želi nastaviti dolaziti i biti prisutan za ljude koji u njima žive i koji nas trebaju, iako se to ponekad ne čini. Cilj poslanja je biti u Isusovoj službi, pripraviti njegov dolazak služenjem svojim bližnjima na Kristov način.
Poslani ste moliti za sebe i svoje poslanje, ali i za poslanje drugih i one kojima ste poslanim nastavio je propovjednik. „Cilj molitve nije uvjeriti Boga da on nešto učini, nego nama pomoći da se svakodnevno odazivamo na njegov način i ondje gdje nas on šalje, da postanemo najprije sami njegovi učenici, kao bismo za druge mogli biti pastiri i apostoli, učitelji. Molitva ne mijenja Boga, nego nama pomaže uskladiti se s njim i njegovom voljom. Ona nam donosi nužan unutarnji mir da bismo se mogli izdići iznad svakodnevnih poteškoća i nemira te steći sigurnost, kako to svjedoči Job na kraju svoga razgovora s Bogom koji je molitva, da Boga možemo poznavati ne samo i po čuvenju, onoga o kojemu su nam drugi govorili, nego i osobno, da ga možemo gledati i slušati očima i ušima srca koje moli i izdiže se iznad svih životnih izazova kojih sigurno neće manjkati te stječe potreban mir, a s njim i Božji blagoslov koji nadilaze sve ono što smo imali prije toga.“
U nastavku im je poručio i da su poslani biti janjci među vukovima, čuvajući se da im omot – ono biti đakon, svećenik – ne postane važniji od sadržaja. Opasnost sredstava, a i naše biti đakoni i svećenici nije drugo nego biti sredstvo Božjeg poslanja u zajednici Crkve, je to što sredstva mogu postati znak moći i prestiža, a to je onda klerikalizam kojim ne propovijedamo evanđelje, iako ga možda ustima navješćujemo, nego same sebe i svoj interes, kazao je mons. Uzinić.
Poslani ste propovijedati mir. Živimo u nemirnom svijetu na globalnoj razini koja nas nadilazi i koju možemo pratiti samo molitvom. U kontekstu aktualnog trenutka spomenuo je opasnost od novog Svjetskog rata koji prijeti, ali i drugih uznemirujućih stanja u kojima čovjeku preostaje samo molitva. Ta molitva mora biti i na mnogim drugim razinama, počinjući od one osobne, preko obiteljske, društvene i političke, pa sve do one crkvene. Puno je nemira u koje nas Isus šalje da im navijestimo mir na način janjeta, na Kristov način. Njegov način nije osuditi i isključiti nikoga, nego svima biti milosrdan, smilovati se, sve spasiti uključujući i one koji misle da su spašeni, a s kojima će vam, to je Isusovo iskustvo, a i ja ga dijelim, biti najteže. Ne smijemo odustati, istaknuo je mons. Uzinić.
„Poslani ste, na kraju, svojom prisutnošću i suživotom s drugima, u zajedništvu s drugima, biti navjestitelji Božjeg kraljevstva. Koncil je ovo pitanje suživota sa svijetom sažeo u početnu rečenicu Pastoralne konstitucije o Crkvi u suvremenom svijetu Gaudium et spes na koju se svi često pozivamo: ‘Radost i nada, žalost i tjeskoba ljudi našeg vremena, osobito siromašnih i koji trpe, jesu radost i nada, žalost i tjeskoba također Kristovih učenika te nema ničega uistinu ljudskog, a da ne bi našlo odjeka u njihovom srcu’ (GS, 1), ali i koju bismo svi morali više živjeti, prignuti nad one kojima smo u ime Isusovo poslani da im riječima i životom navijestimo evanđelje Božjeg Kraljevstva i pripravimo njegov dolazak.“
Govoreći o pročitanom evanđeoskom ulomku (Lk 10, 17-24) i radosnog povratka učenika zbog nadmoći Isusovog imena nad silama zla, mons. Uzinić je poručio kako se ipak čini da Isus ne podržava ovaj entuzijazam. On nam je dao moć nad silama zla, ali ni ta moć nije i ne smije biti cilj, kao što se događa u pojedinim slučajevima, nego bi treba biti i ostati sredstvo. Ako bude drugačije, premoć će ponovo preuzeti sile zla. To se događalo i događa i u Crkvi. I nažalost neki od onih koji su u svom životu imali toliko uspjeha, pa i priznanja od strane Crkve zbog svog djelovanja na evangelizacijskom, pastoralnom i karitativnom planu, uključujući i osnivače nekih crkvenih redova s puno sljedbenika i započetim procesima za beatifikaciju, na kraju su i sami pali u zamke zloga. Isus je svjedočio padu Sotone, ali on još uvijek nije definitivno poražen. Nemojmo se ni pod slučajno prepustiti radosti vjerujući da je on poražen u našem životu. Što smo veći i snažniji i što u Crkvi imamo veću odgovornost, a upravo to je ono što vi danas dobivate svojim đakonskim ređenjem, to je veća i jača opasnost da on nametne svoju moć nad nama. Zato nam je uvijek potrebna krepost poniznosti, malenosti, koja se najbolje ostvaruje u zadaći služenja, kazao je propovjednik.
„Biti đakon znači biti onaj koji služi. Primjer nam je Isus. I naša majka Marija. I mnogi sveci. Samo je služenje sposobno umanjivati moć đavla, jer njegovo geslo je: ‘Neću služiti!’Poslani smo kao Crkva i kršćani umanjivati njegovu moć snagom služenja u ljubavi, do kraja, do dara života iz ljubavi. To je ona moć koja kao razlog za radost ne nudi moć nad drugima, što uključuje čak i moć nad sotonom, nego činjenicu da su nam ‘imena zapisana na nebesima’, odnosno da nas Bog voli, da on želi naše spasenje i po našem služenju da u to spasenje želi uključiti druge ljude jer on želi da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine koja ne može biti svedena na dogmatske istine vjere i/ili moralna načela – iako je sve to za nas i našu vjeru važno – nego na onu temeljnu istinu na kojoj počivaju ili iz koje proizlaze sve istine naše vjere i svi moralni zakoni, da nas Bog ljubi, da mu je stalo do nas, da su nam imena zapisana na nebu.“ Na ovu se misao, nadovezuje Isusova molitva i proslava Oca, što je ovu mudrost objavio malenima. Jedan od takvih malenih je i današnja svetica, sv. Terezija od Djeteta Isusa je pronašla način na koji i ona, premda prikovana za bolesnički krevet, može biti uključena u poslanje sedamdeset dvojice, rekao je mons. Uzinić i kao primjer naveo njene riječi iz autobiografije „Povijest jedne duše“.
Dragi mladi prijatelji, želio bih da ostanete u svojoj đakonskoj službi, a zatim i u svom svećeničkom služenju našoj Riječkoj biskupiji i njezinim vjernicima maleni i ponizni, skromni kao što ste to danas na početku svog puta pred Isusom i s Isusom u mjesta kamo će vas on po Crkvi poslati. Možda vaše zvanje nije ljubav, ali je s ljubavlju nužno povezano. Ne može se postati i biti đakon bez ljubavi. Ta služba nužno zahtjeva ljubav. Jednako tako, dapače još više je kad je riječ o našoj svećeničkoj službi za koju se pripremate đakonskom službom. Biti svećenik je uvijek za druge, iz ljubavi. Ljubav mora biti motor i način našeg đakonskog i svećeničkog služenja koje je treba uvijek biti služenje u ljubavi i iz ljubavi kako bismo išli pred Krstom ondje gdje nas on šalje. A on i nas šalje pred sobom u ovaj grad i druge gradove i mjesta naše Riječke nadbiskupije da im donesemo mir navještajem radosne vijesti o Božjem kraljevstvu i imenima koja su nam zapisana na nebesima, jer Bog nas ljubi, Bog ljubi sve ljude i želi da svi spoznaju tu istinu o njegovoj ljubavi, zaključio je mons. Uzinić.
Na kraju liturgijskog slavlja, čestitke je uputio i riječki nadbiskup mons. Ivan Devčić. Istaknuo je da su novozaređeni đakoni veliki Božji dar Riječkoj nadbiskupiji, ali i Riječkoj metropoliji. U vremenima nedostatka duhovnih zvanja, ohrabrio je roditelje da ne obeshrabruju svoju djecu koja osjete Božji poziv, nego da ih potiču na odaziv. To je dar kojega treba prihvatiti i podržati, rekao je mons. Devčić. Ne bojte se za svoju djecu ako ih Bog zove. Koga Bog pozove, On ga i blagoslivlja, poručio je riječki nadbiskup.
Nikola Luketić rođen je 27. studenog 1996. u Ogulinu. Sakrament krštenja primio je u župi sv. Jurja u Ogulinu, kao i Prvu Pričest te Svetu Potvrdu. 2011. godine. Nakon završene osnovne škole u Ogulinu 2011. godine. ulazi u sjemenište franjevaca trećoredaca glagoljaša u Splitu te upisuje Nadbiskupijsku klasičnu gimnaziju. Završetkom prve godine upisuje tehničku školu smjera: drvodjeljski tehničar dizajner u Splitu, gdje i maturira 2015. godine. Iste godine dolazi u Zagreb te upisuje studij teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu kao postulant franjevaca trećoredaca glagoljaša. U 2018. godine dolazi u doticaj sa Euharistijskom zajednicom Srca Isusova i Marijina OMNIA DEO te upoznaje pojedine članove zajednice i njezinu duhovnost. Dotaknut ljubavlju zajednice i osjećajući poziv u pozivu postaje njezinim članom i bogoslovom riječke nadbiskupije. Njegova se bogoslovska formacija nakon Zagreba odvija u Bogoslovnom sjemeništu Ivana Pavla II. u Rijeci. Diplomirao je u rujnu ove godine na Teologiji u Rijeci.
Antonio Vučković rođen je 30.10.1997. u Kninu kao deveto dijete od majke Nevenke r. Gusić i oca Velimira Vučkovića. Prvih pet razreda osnovne škole završio je u Kninu, a šesti, sedmi i osmi razred u osnovnoj školi u Sinju. Nakon osnovne škole upisuje Zdravstvenu školu u Splitu i te godine usmjerile su Antonijev život prema Bogu. Tragajući za smislom, za mirom, za Bogom započeo je svakodnevno odlaziti na Svetu misu i moliti krunicu. Nakon iskustva Božjeg milosrđa i ljubavi u sakramentu svete ispovijedi i euharistije, osjeća u sebi snažni poziv za posvećenim životom. Preko svojih prijatelja započeo je redovito ići na duhovne obnove u Polaču koje je vodio don Josip Radić. Na duhovnim je obnovama sve više upoznavao Duhovnu obitelj OMNIA DEO koja ga je sve više oduševljavala primjerom zajedništva i ljubavi prisutnih svećenika, bogoslova i časnih sestra. U ljeto 2018. potaknut Božjom milošću postaje kandidatom Zajednice OMNIA DEO. Iste godine postaje bogoslovom riječke nadbiskupije. Bogoslovnu formaciju proveo je u Bogoslovnom sjemeništu Ivan Pavao II, a diplomirao je na Teologiji u Rijeci u rujnu ove godine.
Izvor: Riječka nadbiskupija
