Evo osobito dirljivih riječi proroka Izaije, koje imaju poseban prizvuk u božićnoj noći (Iz 9,1-6): „Narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku; onima što mrkli kraj smrti obitavahu svjetlost jarka obasja. Ti si radost umnožio, uvećao veselje, i oni se pred tobom raduju kao što se žetvi raduju žeteoci, kao što kliču koji dijele plijen.“ Prorok je te riječi izrekao u vremenu kada se poniženi narod nakon sedamdeset godina izgnanstva počeo vraćati u svoju zemlju. Sedamdeset godina je puno. Izumro je cijeli jedan naraštaj. Već su gubili nadu. Neki su među njima već počeli govoriti da se valja pomiriti s gubitkom domovine i da treba prihvatiti sadašnji život kakav već jest. Kad – gle! – ispunile su se riječi proročke! Sve je išlo tako brzo, iznad svakog očekivanja. Novi je kralj postao tako blagonaklon da je dopustio da se prognanici kao slobodni ljudi uzdignuta čela vrate u svoje domovinu, da obnove svoje svetinje i izgrade svoj hram. A još samo prije nekoliko mjeseci sve je izgledalo posve drugačije! Možemo samo zamisliti suze radosnice onih rijetkih preživjelih koji su kao djeca upamtili dan svoga izgnanstva! Evo, i među nama ima još puno onih koji su doživjeli nesreću progonstva i radost povratka i obnove.
Kršćani upravo uz ovaj tekst proroka Izaije vežu Božić – blagdan Kristova rođenja. U malenoj Palestini, u prezrenom židovskom narodu, u siromaštvu betlehemskog polja rađa se nemoćno dijete. Međutim, ono što je u ljudskim očima neznatno i nevažno, postaje najvažniji događaj u ljudskoj povijesti. Svjetlost te noći grije srca ljudi kroz tolika stoljeća. Božić je blagdan nade, blagdan vjere u pobjedu onoga što je čestito, dobro i plemenito. Važno je osobito danas govoriti o oslobođenju, o svjetlosti i o radosti. Nije ljudski i nije normalno da sve bojimo sivim bojama, nije normalno da se u sebi predamo i prepustimo, da nas neke čudne struje vode kuda ne znamo i kamo ne želimo. Pogledajmo. Ako mi sâmi ne vjerujemo u sebe, tko će? Ako mi ne vjerujemo u svoju Crkvu, tko će? Ako mi sâmi počinjemo prezirati vlastitu domovinu, tko će je voljeti? Jer – prisjetimo se – domovina nije ovaj ili onaj političar, a vjera i Crkva nije ovaj ili onaj svećenik. Vjerujemo da nas – posebno ovih dana – obasjava Božja svjetlost i obuzima osobita milina, hrabrost i osjećaj ljubavi. U našim je rukama da učinimo i činimo nešto lijepo za sebe, za svoju obitelj, za Crkvu, za domovinu. Jer, koliko god mi to htjeli ili ne htjeli vjerovati, Božja nas svjetlost posebno obuzima upravo ovih dana. Zato i možemo tu istu svjetlost, vedrinu i optimizam širiti oko sebe. Čestit vam bio Božić!
Preuzeto s: Vjera i djela - Portal katoličkih teologa
