Župljani Meja i splitski vjernici na župni blagdan sv. Stjepana, prvomučenika, 26. prosinca, po staroj tradiciji sudjelovali su u svečanoj misi koju je predslavio generalni vikar Splitsko-makarske nadbiskupije don Franjo-Frankopan Velić u crkvi sv. Stjepana na starom groblju Sustipan.
Čestitavši Božić i zaštitnika sv. Stjepana te imendan svima koji nose ime sveca, generalni vikar don Franjo-Frankopan Velić prenio je pozdrave splitsko-makarskog nadbiskupa mons. Dražena Kutleše. U svojoj je propovijedi generalni vikar govorio o tome kako nema ni jedno mjesto na ovome svijetu u koje ne može doći Božje svjetlo. U svjetlu Ivanova Proslova, koji se na Božić čitao, don Franjo-Frankopan govorio je o ljudskoj i Božjoj Riječi.
Ljudska riječ često je riječ ljutnje, svađe, psovke. Mi, ljudi, sami po sebi i nemamo toliko mnogo dobrih stvari koje bismo podijelili jedni s drugima. Ali zato Bog dolazi u našu sredinu i daje nam ono dobro koje možemo podijeliti jedni s drugima. Možemo podijeliti ono što je Crkva primila od Boga: Božju Riječ, sakramente, zajedništvo i mir koji nam je donio Isus u betlehemskoj noći.
Dok u ovo božićno vrijeme slušamo lijepe božićne pjesme, blagdan sv. Stjepana kao da je slučajno upao u ovo vrijeme da nam naruši mir, kazao je propovjednik naglasivši da gledajući Božjim očima vidimo da se ovaj blagdan savršeno uklapa uz blagdan Isusova rođenja. Isus, Sin Božji sišao je s neba kako bismo mi mogli uzaći na nebo. Slaveći sv. Stjepana slavimo plod Isusova silaska. Danas vidimo plodove toga mira i radosti.
Tumačeći evanđeoski tekst generalni vikar je opisao što se događalo u Stjepanovu i Savlovu životu. „Stjepan nije ništa kriv ali ga svi mrze. Možda ste i vi iskusili to u svom životu kada vam drugi nanose nepravdu, kada vas kleveću i ne znate kako ćete se obraniti. Opasnost je da tada upadnemo u gorčinu i očaj te da se u našem srcu stvori mržnja koja u nama rađa želju uzvratiti istom mjerom onima koji su nam nanijeli zlo. Tražimo prigodu kada ćemo se osvetiti, kada ćemo onome drugome vratiti. Možda nekada nemamo hrabrosti pa onda u svome srcu nosimo ljutnju. Netko nam je nešto ružno rekao i cijeli dan o tome mislimo. Tako postajemo robovi te nepravde i zla koje nam je naneseno. Sv. Stjepan je, unatoč nepravdi koja mu se događala, nosio svjetlo u mrak, tama nepravde nije uspjela ući u njegovo srce jer je živio u zajedništvu s Bogom.“
Dok je Stjepan bio žrtva mržnje, Savao je u svome srcu nosio mržnju prema kršćanima i širio ju je oko sebe sve dok ga Kristovo svjetlo nije obasjalo. Krist liječi njegovu fizičku i duhovnu sljepoću, Božje svjetlo ulazi u Savlovo srce i on postaje Pavao, sv. Pavao. „Božje svjetlo pomaže nam kako se poput Stjepana obraniti od nepravde i mržnje i kako poput Pavla pročistiti svoje srce. To ne možemo sami, potrebna nam je Božja pomoć.“ U tom je kontekstu generalni vikar podsjetio na benediktince koji su donijeli Božje svjetlo u ove krajeve i pomogli da iz našeg naroda izniknu pravi očevi i majke, dobri svećenici, sveti redovnici i redovnice.
„Tako i na našem životnom putu sami ne možemo. Ne možemo sami promijeniti svoje srce. Potrebna nam je pomoć Crkve i naših bližnjih, i ta pomoć dolazi kroz Božju riječ. Papa Franjo tako preporuča da sa sobom u ruksaku nosimo džepno izdanje Evanđelja, Novoga zavjeta da nas Božja riječ prati toga dana. Tu su i sakramenti koji nam pomažu da se oslobodimo grijeha i idemo naprijed. Neka vas vaš zaštitnik sv. Stjepan prati svojim zagovorom i molitvom. I neka vam dragi Bog u Novoj godini daruje svaku milost nebesku i zemaljsku“, poručio je generalni vikar.
Na kraju slavlja riječ zahvale uputio je župnik i gvardijan fra Martin Jaković zamolivši generalnog vikara da prenese pozdrave ocu nadbiskupu. Pjevanje na slavlju predvodio je mješoviti župni zbor, a župljani su priredili prigodni domjenak ispred crkve.
Crkva sv. Stjepana na starom sustipanskom groblju na Mejama, jednom od najljepših gradskih predjela na južnim padinama Marjana, nalazi se uz temelje stare samostanske benediktinske trobrodne crkve iz 11. stoljeća. Današnja crkva sagrađena je 1814. godine pod upravom Nadbiskupskog sjemeništa jer su 1699. godine dobra sustipanske benediktinske opatije pripala, odlukom Svete Stolice, tek osnovanom splitskom sjemeništu. Ona je od 1826. godine bila grobljanska crkva. U crkvi je šest antičkih stupova koji su se prije vjerojatno nalazili u staroj crkvi.
Crkvom je sve do osnivanja župe 1967. godine upravljalo Nadbiskupsko sjemenište, a nakon osnivanja povjerena je franjevcima konventualcima. Naslovnik župe je sveti Stjepan „pod borovima“, da se tako počasti uspomena na benediktinski samostan sv. Stjepana iz 11. stoljeća, po kojemu je Sustipan dobio ime, a u srednjovjekovnim dokumentima samostan se nazivao Sveti Stjepan pod borovima. Na području župe ima oko 3800 stanovnika, a sjedište župe Meje je u konventualskom samostanu sv. Frane na Obali.
