„O kad biste vi, djeco, znali kako vas ja, usprkos vaših mnogih grijeha, ljubim, ne biste mogli sagriješiti; i zato, jer biste i vi mene tako ljubili, morao sam ovako reći: 'Oni ne znaju što čine. Prinesite mnoge žrtve iz ljubavi prema meni; tako ćete se naučiti da me uvijek sve više i više ljubite.'“
Božje milosrđe je dragocjeno. Ali pokajanje je ključ koji otključava vrata. Neka i nama ovaj Veliki tjedan bude vrijeme u kojem prepoznajemo svoju potrebu za opraštanjem i Božjim milosrđem. Premda, čovjeka ništa ne pogađa tako jako, kao kriva osuda ili nepravda. To je ona unutarnja groza koja još povećava strašne unutarnje muke osude i osuđivanja. No, unatoč strašnih muka, Isus je govorio: „Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine!“ A kako mi opraštamo?
Poštovani i dragi slušatelji Radio Marije, ponajprije promišljamo o Isusu kao čovjeku koji je bio naoči običan i neobičan čovjek, kako za koga. Bio je, učitelj, ali za neke i čudotvorac, neshvaćen od mnogih premda je liječio, ozdravljao i propovijedao, ne na svoju slavu, nego slavu Oca nebeskoga. Dakle čovjek, kojega nisu razumjeli niti shvaćali, ponajprije njegova obitelj, ni njegovi učenici, a pogotovo farizeji, saduceji, Rimljani i svi s kojima se susretao i kojima je svojim „ponašanjem“ smetao. I zbog svega što je činio, morao je umrijeti mučeničkom smrću.
Međutim, za mnoge čudak, a za neke milosrdan, dobar, mučen i osuđen, razapet na križ na kojemu prolijeva svoju krv do posljednje kapi i konačno umire. Ali, sve to nije bilo dovoljno, nego Isus moli i zato, htio je da im se i oprosti. Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine, a veliki grešnici, da, stoga im, oče, oprosti. Pribili su me na križ, ali ne znaju tko je taj što ga pribijaju na križ: da su znali, nikada ne bi razapeli Gospodara slave; zato im, Oče, oprosti. Misle da je to prekršitelj zakona, varalica koji tvrdi da je Bog, zavodnik naroda. Sakrio sam svoje lice od njih, a oni ne prepoznaju moju slavu; zato, Oče, oprosti im, jer oni ne znaju što čine. (Iz zrcala ljubavi svetog Aelreda, opata; Lib 3, 5: PL 195, 382).
Isus umjesto njih traži oproštenje. Više ne traži da ljudi sami prepoznaju svoj grijeh, nego ovaj puta i bez pitanja Isus traži oproštenje od Oca. Događa se da svoje grijehe, koliko god ispitivali savjest, ne prepoznajemo. Zbog toga Isus moli za nas čak i kad mi sami ne tražimo oproštenje. Ovo je poticaj da nije potrebno čekati da netko zatraži oproštenje i uz to se dobro ponizi da bi dobio oprost. Moguće je oprostiti čak i dok se čin nepravde događa, a moguće je ići i korak dalje, moguće je iskazati ljubav onome koji čini nepravdu. Učimo iz Isusova primjera i na zemlji će biti manje zla.
Pa zaključimo naše razmišljanje. Riječima sv. Gašpara: „Isus nas je ljubio i oprao nas je svojom Krvlju. Ali kako možemo stvarno i djelotvorno primijeniti na sebe i druge taj spasonosni napitak našeg Spasitelja? Međutim, na sve ovo možemo sa sv. Pavlom ponavljati: „Nadopunjam što nedostaje Kristovim patnjama!“ Uvijek se u duhu udubljujmo u svete rane Isusa Krista. Našega Gospodina. Tamo neka je naš počinak, a i naš mir! Dok vjerujemo Isusovim riječima: „Zaista, zaista, kažem vam: što god zaištete u Oca, dat će vam u moje ime“ (Iv 16,23). I zato i mi molimo, Oče, oprosti nam jer ne znamo što činimo! Trudimo se činiti dobro, svi ljudi, sva tvoja djeca, ali ne znamo. Često mislimo da činimo dobro, a činimo zlo, oprosti nam i pouči nas! Kad činimo, često ne znamo kako bismo trebali činiti, a često ne znamo ni što činiti. Oče! Pouči nas! Pouči nas kako činiti dobro!
