Naiđe trenutak kada nitko osim tebe ne ostane sa mnom. Ili ne može. Ili ne želi. Možda neće. Ili je neugodno. Kad ostaneš samo ti sa mnom, znaš kako se tada u čovjeku rodi sumnja. Jesi li ti zaista sa mnom? Kako ću znati da si tu? Piše sveti pisac kako su te prepoznali u lomljenju kruha i kako si im protumačio Pisma. Tu pronalazim tebe kada nitko ne želi biti sa mnom. U Pismima. U euharistiji. U tvojoj Riječi. U tvome Tijelu.

Ne mogu se suprotstaviti onima koji me sažalijevaju jer su uvjereni kako sam usamljen. Možda jesam sam, ali usamljen nisam. Pisma i kruh su moji suputnici. Ne mogu te prepoznati svojim umom. Naporom svog razuma. Ne mogu te prepoznati. Prepoznavanje je, ako ga i ima, usputno i površno, ono je poput onog zrna koje kad padne na tvrdu zemlju brzo izraste, ali i još brže se osuši i umre ne donoseći plod. Kad sam sam, ali ne i usamljen, moram te prepoznati, tako da ostaneš sa mnom, jer večer je, i želim znati kako te moliti da ne odlaziš, jer ti kao da si htio nastaviti dalje, kako čitam o dvojici učenika koje si susreo putem, koji su susreli tebe.

Poput njih dvojice, moram inzistirati na tome da ostaneš i da se zadržiš sa mnom. I ti mi, kao i njima, govoriš: O bezumni i srca spora da vjeruješ nije li se sve to trebalo dogoditi da, po Pismima, umrem i uskrsnem! Upućuješ me na Pisma. Kao što je onomad veliki teolog čuo riječi: Uzmi i čitaj, ponavljaš mi isto. U Pismima slušam tebe kako mi tumačiš da će Krist trpjeti, umrijeti i biti pokopan i da će treći dan uskrsnuti. Pismo i kruh su mi tako bliski i bez njih ti nisi sa mnom. Riječ i euharistija su moji intimni suputnici s njima mogu biti sam, ali nikad se nisam osjetio usamljenim.

Oni su moja zajednica koju pratim na putu prema svom Emausu. Ja ne trebam prijeći tako kratak put od nekih šezdeset stadija kao ona dvojica od Jeruzalema do Emausa. Ja trebam prijeći cijeli život od rođenja do smrti i taj put se ne mjeri stadijima i laktovima. Njega se mjeri vjerom. Jednim oblikom samotnog putovanja od vjere u ništa do vjere u tvoje uskrsnuće. Obojica znamo kako je to samotno putovanje, cesta koju moram prijeći sam, jer je nitko drugi ne može prevaliti umjesto u mene. Bojao sam se da ću biti usamljen. Kako ću se snaći tom cestom od mog rođenja do moje osobne smrti? Kako ću znati gdje i kada skrenuti, ako slučajno naletim na raskrižje? Ali najviše me plašilo da sa mnom nitko neće ići i da me nitko na kraju neće čekati.

Ima onih koji vole biti nomadi. Putovati životom od rođenja do smrti bez plana, rasporeda i mape. Ja ne volim. I ne vidim u tome nikakvu privlačnost. Na početku nisam ni mogao znati kamo i kako ići. Za mene su to činili drugi. Sad sam zreo i činim to samostalno. Negdje tijekom tog puta od beskrajnog broja stadija i lakata, ti si mi se pridružio, ali kao i onoj dvojici, i mojim je očima bilo u početku uskraćeno da te prepoznam. I tako si hodio sa mnom ne znam koliko dugo. Vjerojatno od samog početka. I ispitivao sam te. Postavljao jako puno pitanja. I kad sam se navikao da ne putujem sam i kad sam shvatio da ne želim putovati bez tebe, ti kao da nisi htio nastaviti dalje.

Ipak ja sam te molio i preklinjao da nastaviš sa mnom. I to si učinio. Tek kasnije sam to shvatio. Pisma i kruh. Riječ i euharistija. I svaki put kad zaboravim zašto uopće putujem i idem, bolje reći bježim iz svog Jeruzalema u svoj Emaus, ti me podsjetiš. Kao i onoj dvojici, nije li i u meni od vremena do vremena gorjelo srce dok si mi tumačio Pisma čitajući ga zajedno sa mnom i lomio kruh zajedno sa mnom na oltaru? I sebe uhvatim kako promišljam i razmišljam: nije li mi gorjelo srce dok sam čitao onaj redak Pisma i dok sam lomio kruh i dijelio ga drugima koji su kao i ja hodočasnici iz svojih Jeruzalema u svoje Emause?

I što mi preostaje? Ništa. Vraćam se, nadam se, u Jeruzalem. Ipak ja ne idem natrag jer u Jeruzalemu nisam niti bio, niti sam od njega krenuo. Ja sam išao obrnutim smjerom. Iz Emausa nevjere, nezadovoljstva i ogorčenosti vraćam se Jeruzalem uskrsnuća i milosti. Tako da se od one dvojice razlikujem samo po smjeru hodanja i kretanja. Oni su se vraćali natrag u Jeruzalem, ja idem naprijed u Jeruzalem.

Ali nisu li i njih dvojica, vraćajući se u Jeruzalem, zapravo okrenuli putovanje prema naprijed? Jesu. Pisac bilježi kako su te prepoznali u lomljenju kruha i to su prenijeli drugima koje su zatekli u Jeruzalemu. Žao mi je onih koji me smatraju usamljenim i koji me sažalijevaju. Prihvaćam njihovo nerazumijevanje i odbacivanje. Njihova uvjerenja da sam samotnjak i čudak, netko tko ne voli ljude ni društvo ljudi. Netko tko se od njih sklanja i tko ih ne želi susresti. Pripadam rijeci ljudi koja hodočasnički putuje prema Jeruzalemu uskrsnuća, njegovoj Crkvi u kojoj smo svi istovremeno i zajednica i sami. Neobjašnjivi paradoks putovanja koji se prepoznaje u čitanju Pisma i lomljenju kruha. I kad sami čitamo Pismo i sami lomimo kruh, mi nismo sami, zajedno s nama ili mi s njom, ta hodočasnička rijeka onih kojima gori srce dok im tumačiš Pisma i lomiš kruh, ide zajedno sa mnom i ja s njom.

Nisam sam, još manje sam usamljen. Pismo i kruh uvijek su tu sa mnom i za mene. Riječ i euharistija su moji suputnici i ja sam hodočasnik koji ne može bez njih prijeći niti jedan stadij, niti jedan lakat putovanja od mog rođenja do moje osobne smrti, jednog dana kada se nadam zaustaviti pred vratima Jeruzalema uskrsnuća ostavljajući iza sebe svoj Emaus straha, beznađa, nevjere i sumnje.

Tekst: Dr. Oliver Jurišić

Izvor: Vjera i djela

Foto: Cathopic