U petak vazmene osmine, 14. travnja, u krčkoj je katedrali obilježen dan sluge Božjega biskupa Antuna Mahnića. Euharistijsko slavlje predvodio je biskup mons. Ivica Petanjak, uz koncelebraciju generalnog vikara mons. Franje Velčića.

Oslanjajući se na Evanđelje dana (Iv 21, 1-14), biskup Petanjak je u propovijedi rekao:

“Ovo je evanđelje uistinu Radosna vijest, jer odiše optimizmom i prebogato je našim svakodnevnim izazovima i traženjima koja nam toliko puta izgledaju nepremostiva, a onda se s Božjom pomoću sve nekako preokrene u dobro.
Nakon Isusove muke i smrti, apostoli su potpuno dezorijentirani. Sve su im lađe potonule i izlaz koji im se jedini činim normalnim jest povratak na staro. Vraćaju se na isto mjesto gdje su prije tri godine stali: Tiberijadsko more, s kojeg ih je prije tri godine Isus pozvao da sve ostave i pođu za njim i s njim ljude love.
U ovom trenutku nikome od njih to nije ni na kraj pameti. Petar kaže da ide u ribolov, a drugi kažu: »Idemo i mi«, jer ionako ne znaju što bi sa sobom, pa je bolje i bilo što raditi nego se opterećivati onime što ne razumiješ i ne možeš u svojoj glavi posložiti i riješiti. Rezultat je poznat: ništa nisu ulovili.

U tom beznadnom času, kad se čini da je sve besmisleno i da je sve propalo, dolazi Isus, kao neznanac i sve zadobiva novo značenje. Počinje nešto potpuno novo i tako važno za svakoga pojedinog od nas pojedinoga, za naše kršćanske zajednice, cijelu Crkvu i svijet.

Kod Boga nijedna situacija nije do kraja izgubljena. Čak ni u smrti. I u smrti započinje nešto novo, novi oblik postojanja, nova forma život. A kamoli dok smo živi. Problem je u našoj maloj vjeri i brzopletoj predaji koja se temelji na trenutačnom stanju u kojem nas sadašnje brige i problemi toliko guše da ne prepoznajemo Gospodina i njegov glas. To isto iskustvo proživljavaju apostoli. Ali na kraju svake neplodne noći čeka nas Gospodin. Kad dođemo do kraja i dodirnem dno, Gospodin je tu da nas uskrisi, podigne, oživi.

On im se mora nakon uskrsnuća ukazati, mora progovoriti, mora pred njima jesti, ponoviti čine Velikog četvrtka, kako bi oni progledali. Svaki dan je novi dan, novi život, nova prilika, novi početak. Isus se uvijek očituje na novi način.

Ivan nabraja imena i nadimke sedmorice apostola. Gdje su drugi? Nema ih.
Crkva se od najranijih dana suočila s krizom odlazaka i otpada. Gdje su naši vjernici? Zašto ih nema, zašto su otpali, zašto su indiferentni? Nema mladih, ali ni starih.
Isus se očituje onima koji su tu, koji su ostali. Sedmorici od jedanaestorice. I njima koji su tu ne očituje se na isti način, odnosno svakome od njih treba određeno vrijeme da shvate i da prihvate da je Isus među njima.

Nakon neuspješnog ribolova, dolazi neznanac koji ih ispituje. Njima očito nije do razgovora, odgovaraju tek toliko koliko moraju i događa se čudo. Čudo je u onoj istoj riječi koju su čuli prije tri godine: »Izvezi na pučinu. Ponovno baci mreže.« Pogledavaju se, začuđeni, šute, poslušaju i čudo se događa. Gospodin je!

Što znači taj uzaludni, neuspjeli ribolov apostola? To je pokušaj uređivanja svoga života bez Boga. Idemo po svome. A onda nam Bog pokazuje da možemo biti uspješni i donositi plodove samo ako ga slušamo i ako smo u povezanosti s njim.

Jesmo li mi svjesni da je Gospodin uvijek s nama? Uvijek je tu pored nas i želi da ga primijetimo i da ga prepoznamo. Zato nam se svaki puta ukazuje u drugačijem obliku. Isus se neprestano ukazuje, ali je uvijek novi.

Prvi će kršćani pomalo shvatiti da se uskrsnuće ne tiče toliko naše smrti ili sudnjeg dana, nego da je uskrsnuće prije svega pitanje nas živih. Iz Svetog pisma vidimo da je uskrsnuće Isusovo u potpunosti promijenilo ponašanje i život prvih kršćana. Oni su se promijenili i već za zemaljskog života žive kao uskrsnuli. Od prvih Duhova u njihovim se životima sve promijenilo.

Ako mislite da ste dotakli dno, najvjerojatnije niste. A ako i jeste, onda je ovo pravi trenutak da se u potpunosti predate u ruke Isusa Krista i da osluškujete njegov glas, jer on sigurno ima rješenje za svakoga od nas i za sve nas. Ostaje samo jedno veliko: kako ga uvijek prepoznati i kako smoći snage za novi početak.

Duboko sam uvjeren da je naš sluga Božji biskup Mahnić toliko puta u svom životu dodirnu dno, došao do kraja, bio ne shvaćen od mnogih pa sve do pape i to svetoga Pia X., ali se nije predao sve do kraja. Treba nam danas takve vjere, takve ustrajnosti, takve odvažnosti.”

Na kraju misnog slavlja, biskup Petanjak predvodio je molitvu na grobu sluge Božjega biskupa Mahnića.

Izvor: Krčka biskupija