Misno slavlje drugoga dana trodnevlja predvodio je fr. Mario Ilija Udovičić, zajedno s mjesnim župnikom vlč. Ivanom Filipčićem. Pjevanje je animirao zbor mladih župe KK. Svoju propovijed fr. Mario je povezao i s današnjim blagdanom sv. Marka, a potom je govorio o bl. Ozani. Najbolje je da u cijelosti čujemo njegovu propovijed.
„U jednom kraljevstvu kralj je jednog dana odlučio susresti svoj narod, da iz prve ruke vidi potrebu svoga naroda. Susreo siromašnog čovjeka i odlučio da mu pruži jedinstvenu priliku. Rekao mu je da ima cijeli dan pred sobom i sve posjede kraljevstva koje prođe svojim stopama, sve će biti njegovo. Ali mora se vratiti do svoje točke polazišta prije zalaska sunca. Siromah oduševljeno prihvati i krene u pohod. Prvo je naišao na jedan veliki pašnjak. Misli se, to će mu dobro doći za ovce i za njihovu ispašu, pa prođe kroz to polje. Nadalje naišao je na šumu, opet razmišlja i zaključuje da će mu dobro doći i šuma za okrijepu u zimskim vremenima. Onda je ugledao vinograd koji će mu doći kao izvor za proizvodnju vina. Kasnije nailazi na veliko jezero, opet pozitivno zaključuje da će mu i ona trebati kao izvor vode za njega i za raznu stoku koju će imati.
Obilazio je tako cijeli dan, kad je vidio da je već sunce skoro zašlo, požurio se stići do kralja na onu točku polazišta. Taman dok je stigao i stao pred kralja, siromah pade mrtav od silnog umora. Kralj naredi slugama, podajte ovom siromahu dva metra kvadratna za njegov grob. Više mu ni ne treba.
Srce čovjekovo je nezasitno i to vjerujem svi znamo iz vlastitog iskustva. Tješimo se i govorimo sami sebi, da kad to nešto određeno i malo steknemo, da ćemo poslije toga biti mirni. Međutim, to nam samo otvori glad za nešto više pa onda težimo za tim. I tako se nađemo na putu u kojem ne vidimo kraj. U početku ne mora se to raditi isključivo o lošim stvarima, nego često puta to u početku bude ono korisno i potrebno. Ali kako se stvari odvijaju to sve ode u jednu drugu krajnost gdje nam sve to sve više postaje teretom.
Dobar primjer nam je i ovaj siromah iz uvodne priče. Sve je to što je tražio bilo dobro i potrebno, ali na tom svom putu zaboravio je činjenicu o prolaznosti svega i svog samog života na zemlji. Gomilao je posjede, a zaboravio je da od toga ništa neće ponijeti sa sobom. Zaboravio je na gorku istinu koja nam govori da će i ovom životu jednog dana doći kraj i da ćemo tek tada vidjeti koliko nam je malo potrebno.
Draga braćo i sestre, tu mudrost i realnost života naša blažena Ozana je brzo shvatila. Ne samo da je shvatila nego je po njoj živjela. Jer i mi dosta toga znamo, pa opet često puta ne živimo po tim principima. Ozana je to provela u akciju i u djelo. Ono pravo bogatstvo je pronašla u svojoj vrlo ranoj dobi života. A ono se ne sastoji od bogatstva ovoga svijeta. Za nju bogat čovjek nije onaj koji ima puno zemlje i pašnjaka, koji ima velike šume, niti vinograde ili jezera. Nego je svoje bogatstvo pronašla u Isusu Kristu koji je jedini izvor pravoga mira kojeg svako ljudsko srce traži. Ona u toj mladoj dobi bira ono što je onom siromahu na kraju dopalo. Mala soba od svega nekoliko kvadrata. Kroz svoj jedini pogled kroz mali prozor mogla je vidjeti sve ono što se ne može usporediti s bilo kojim bogatstvom. Svetište crkve u kojem je boravio Isus Krist. Tu je nalazila pašnjake svoje duše, šumu kao izvor hladovine za njezino srce i bistro jezero kao izvor Božjeg mira.
Danas Crkva slavi i blagdan svetoga Marka, koji nam u svom evanđelju donosi izvještaj o poslanju jedanaestorice da pođu po svem svijetu. Što nam možda na prvi pogled izgleda potpuno suprotno od onoga što je blažena Ozana izabrala. Međutim ona je uspjela iz svoje male ćelije djelovati gotovo u istoj mjeri kao i oni koji djeluju u svijetu. Preko malog prozorčića uspjela je pomoći silnim ljudima, putem razgovora, savjetovanja, ohrabrivanja i blagoslivljanja. Najviše im je pomagala svojom molitvom i prikazivanjem njih samih pred Presvetim oltarskim sakramentom. Jer Bogu je sve moguće, onima koji vjeruju i koji mu predaju svoj život na raspolaganju.
Draga braćo i sestre, nama danas blažena Ozana itekako može biti uzor i primjer kako voditi svoj život u ovome ubrzanom svijetu. Naročito nama osobama posvećenog života može biti trajna smjernica i pokaznica uređivanja naših životnih prioriteta. Da nas uvijek podsjeća da smo i mi svoj život, po našim zavjetima predali Bogu u ruke i da smo na taj način odlučili biti Božja oruđa u Božjim rukama.
Ne živimo više sami za sebe, nego Krist živi u nama i prvenstvena naša zadaća i poslanje jest dovesti Krista drugima. Biti njegova produžena ruka. Ali isto tako, Ozana nas svakim danom podsjeća na prolaznost našeg života, da ne gomilamo nepotrebne stvari u našem životu, nego da se usredotočimo na ono najbitnije. Biti slobodni za Krista i vjerujem da ćemo na taj način i mi dovoditi Bogu sve više duša. Da ćemo ostvariti ono na što smo i pozvani. A to je služiti Bogu, redu i narodu. Amen.“
Izvor: dominikanke.org
