AUTOR: s. M. Mirjam Dedić

Dvije ruke sklopljene na molitvu uključuju usmjerenost našeg bića prema Bogu, naše duše i našeg tijela. Tek kad cjelovita osoba pred Bogom, usmjerena prema Njemu, otvori svoje srce, Bog može djelovati.
Zar nije tako bilo i kod Kristova rođenja? Na Marijinu otvorenost Bogu i njezin pristanak na Božji poziv, Marija u vjeri odgovara: ,,Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!” Tu se očituje neizmjerno Božje djelo koje nadilazi ljudsko shvaćanje.
Bog se utjelovljuje. Druga Božanska osoba, Isus Krist postaje čovjekom. Dvije datosti ¬¬¬¬¬¬¬– Bog i čovjek. Jedan Bog u dvije naravi. To su dvije ruke upravljene Ocu za naše spasenje. To na određen način simbolizira molitveni stav utjelovljenog Sina Božjeg, koji upravlja svoju molitvu Ocu, predajući se na Križu za spasenje svijeta.
Kardinal Stepinac jako dobro je vidio grijehe i zla vremena u kojem je živio pa govori što bi bio siguran lijek. On kaže: „Uz strah Božji treba da kuće naših obitelji ispunja i duh tople pobožnosti, koja će se pokazati osobito u zajedničkoj molitvi prije i poslije jela, u zajedničkoj večernjoj molitvi, osobito u molitvi svete Krunice, pa u nedjeljnoj pobožnosti, kod koje će se uz prikladne molitve čitati Sveto Pismo, kršćanski nauk ili koje drugo pobožno štivo. U starini su ti lijepi običaji krijepili i držali obitelji naših pređa u zdravlju i blagostanju, pa se tako nadamo da će naše nastojanje u tom pravcu uroditi istim plodovima. Jer: ‘gdje su dvojica ili trojica u moje ime skupljeni, ja sam među njima’ – kaže Isus Krist, a čega nam više treba i što će više očuvati i spasiti naš Narod i Kraljevstvo Božje kod nas nego li to, da se Isus Krist nastani u našim obiteljima!“
U svojim propovijedima blaženi Stepinac poticao je na redovitu molitvu Duhu Svetomu: „Ne bi smjelo biti dana u našem životu da se ne preporučimo Bogu Duhu Svetomu da nas krijepi u borbi protiv grijeha i zla i da nam pomogne do pobjede nad neprijateljima naše duše.”
Mi smo ljudi tjelesni – zemljani. Više se držimo opipljivog, materijalnog, ali duša čezne za duhovnim, za Bogom. Blaženi Alojzije u svom životu dobro je to iskusio. Stoga je molio predano, pouzdano i ustrajno. Moli za Crkvu, svoj Hrvatski narod, stradale i siromašne pod različitim vidom, a i za neprijatelje. Uključuje sve jer zna: „Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne” (Iv 3,16-18)
Preporučuje zajedničku molitvu u obitelji jer ona samo po molitvi može opstati i zajedno ostati.
Kako je lijepo jutro početi s Bogom i sa svojom obitelji. Dan je potom odmah radosniji, topliji, srca sebedarnija, pogled čistiji, hod hitriji, srca punija, duša zahvalnija, Božja blizina prisutnija.
Ima li toga u našim obiteljima, našim zajednicama? U tvojoj, mojoj….
Sklopiti dvije ruke znači povezati nebo i zemlju, molitvu i rad, prihvatiti radost i žalost, zdravlje i bolest, imućstvo i siromaštvo jer znamo da onima koji mu se srcem obraćaju, koji ga ljube „Bog sve okreće na dobro.“ (Rim 8, 28)
Nije li rekao: „Brinite se najprije za Božje kraljevstvo, a sve drugo će vam se nadodati“ (usp. Mt 6, 33)?
Dvije ruke uzdignute prema nebu jačaju našu vjeru, učvršćuju pouzdanje i rasplamsavaju ljubav, jer smo na Boga usmjereni, svoje pouzdanje stavljamo u Njega.
Zar Bog može ostati gluh na ponizne i ustrajne molitve svoje djece?
Trpljenje je također molitva našeg bića i duha i duše i tijela, što je na osobit način bilo prisutno u životu blaženog Alojzija. On je na križu raznolikih trpljenja, poniženja, progona, robovanja, potpune izoliranosti uzdizao svoju molitvu Bogu, imajući pred sobom uzor u najvećem Mučeniku svih vremena – Isusu Kristu i Njegovoj Presvetoj majci Blaženoj Djevici Mariji, kojoj mač boli probada dušu.
Nisu li dvije ruke uzdignute prema Bogu i dvije zapovijedi ljubavi?
,,Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim” (Mt 22, 37- 39)
,,Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga.” (Mt 22, 39) Ako ih vršimo, provodimo u djelo najljepšu molitvu kojom slavimo Boga od koga sve primamo i komu pripadamo.
“Gore gledaj i ne boj se.” rekao je Kardinal na jednom mjestu. To je mogao reći jer je to praktično činio, svakodnevno se pred Presvetim klanjao, molio brevijar, krunicu, razmatrao o najvećim otajstvima svete vjere iščitavajući Sveto Pismo i hraneći se Božjom Riječi.
Iako su mu po ljudskom oduzeli sve, službu, djelovanje i drugo najglavnije i najsigurnije nisu mogli. Dvije ruke sklopljene na molitvu. Zato je svednevice upravljao svoj pogled prema Bogu darivatelju svakog dobra.
Pa, ako i mi ništa u životu ne vidimo kao izlaz iz tame našeg vremena, koje je premreženo raznim tamnicama, ropstvima, vezanostima, iskorištavanjem, zamkama đavolskim, naš blaženik Alojzije daje lijek:
„Kad vam otmu sve, ostat će vam dvije ruke; sklopite ih na molitvu!“