AUTOR:s. M. Snježana Bjelobrk, SMI

Sine moj, ako želiš služiti Gospodu, pripravi dušu svoju na kušnju. Učvrsti svoje srce i budi jak i ne nagli kad napast dođe. Prioni uz Boga i ne odmeći se, da bi bio slavljen na svoj posljednji dan. Primi sve što te stigne i budi strpljiv u nestalnosti svoje bijede. Jer kao što se u vatri kuša zlato, tako i odabranici u peći poniženja. Vjeruj u Gospoda, i on će ti pomoći, kroči pravom stazom i uzdaj se u njega. Vi što se bojite Gospoda, očekujte njegovu milost i ne skrećite s pravoga puta, da ne propadnete. Vi što se bojite Gospoda, uzdajte se u nj i plaća vam neće propasti. Vi što se bojite Gospoda, nadajte se dobru, vječnoj radosti i milosti.

     (Sir 2,1-9)

Život svakog čovjeka, od njegova početka do kraja obilježen je rastom. Bog nas je stvorio savršeno, na svoju sliku i priliku, no naša je narav grijehom ranjena. Dao nam je mnoge mogućnosti kako otkriti njegove tragove u svijetu. Naša osjetila, misli, određena ponašanja vode nas kroz ovaj život i po njima se razvijamo u cjelovitog čovjeka. Dok se naše tijelo biološki razvija i naš duh prate promjene koje nam pomažu otkrivati onaj drugi - božanski svijet u nama. U naše srce, središte duhovnosti, Bog je upisao čežnju da ga gledamo, naše temeljno dostojanstvo je u toj intimnoj i životnoj povezanosti s Bogom. Kada opisujemo zrelog čovjeka kažemo da je postigao nutarnju autonomiju, može vladati sobom, osjeća vlastito jedinstvo i usmjeren je na određeni cilj. Nema osobne zrelosti bez usmjerenosti na određeni životni cilj. Životni cilj svakoga vjernika trebao bi biti Isus Krist i osobna svetost. Duhovna izgradnja nikad nije gotova, ne može se nikada do kraja ostvariti, uvijek ćemo na sebi osjetiti osjećaj nedovršenosti, jer jedino pred Bogom ćemo spoznati kakvi smo uistinu. Psalam 49 nam na otužan način ocrtava budućnost čovjeka koji ne radi na vlastitoj duhovnoj izgradnji, koji se opustio i prionuo uz svjetovno i zaboravio na Boga koji ga je stvorio; „Čovjek koji nerazumno živi sličan je stoci koja ugiba. Takav je put onih koji se ludo uzdaju, to je konac onih koji uživaju u sreći“ (Ps 49,13-14).  U današnje vrijeme, kad je u našem društvu izražena kultura površnosti, pitamo se u koga ćemo se zagledati, čiji primjer ćemo slijediti? Hoćemo li popustiti pred zahtjevima svijeta ili ćemo tražiti poticaje i uzore svetih osoba kojih nikada nije nedostajalo u našem narodu?

Za nekoliko dana, u našoj Crkvi slaviti će se spomendan blaženog Alojzija Stepinca. Na dan njegove smrti, zahvaljivat ćemo za svjedočanstvo njegova života i moliti da po njegovu zagovoru neumorno ustrajemo u svjedočenju. Ono što slavimo taj dan odraz je onoga što je blaženi Alojzije do smrti neumorno činio; radio je na svojoj duhovnoj izgradnji. Njegov život nam je mnogostruko svjedočanstvo kako se svetost razvija u tajnovitoj suradnji između Boga i čovjeka. Prigodom papina imenovanja za Zagrebačkog nadbiskupa blaženi Alojzije Stepinac je izrekao riječi koje su duboko bile i program njegova života: „Moja je nakana i cilj čist: slijediti nauku križa te bez ikakva straha braniti katoličku istinu. Pravednost prema onoj: 'Ljubim pravdu, a mrzim nepravdu' (Ps 90,14), to je moje načelo. Ogavnost prema svakoj nepravdi bila je uvijek duboko usađena u mojoj duši, kao što i ljubav prema pravdi. Pa kao što sam bio za dobro svoga naroda (u I. svjetskom ratu) spreman dati sve, tako sam spreman na sve i za Crkvu katoličku koja me je od najranije mladosti učila dati svakome što je njegovo i ljubiti ljude istinskom ljubavlju“. (Benigar, str. 125-126).

Život i djelo blaženoga Alojzija Stepinca krasile su mnoge vrline; pravednost, jakost, razboritost, umjerenost. Te vrijednosti naš je blaženik smatrao vrijednima žrtve. U Krašiću, u suživotu sa sestrama Služavkama Malog Isusa dijelio je svoje dane u sužanjstvu. 9 godina su dijelile s njim svakodnevnicu i bile svjedokinje njegovog tihog mučeništva; s. Benigna Oberč, s. Salezija Golubić, s. Honorata Matica, s. Nikolina Vozel, s. Akvilina Paviša i s. Bonaventura Bašić. Uz njega su imale priliku trajno duhovno se izgrađivati kroz žrtvu i trpljenje koje su i same iskusile. Sestre koje su bile uz njega svjedočile su koliko je bl. Alojzije imao sućuti prema njima, nikada nije bio zahtjevan u bolesti te je često puta znao ponizno reći: “Nije potrebno da se sestre sa mnom toliko muče.“ A sestra koja se brinula za njega znala je reći: “Kad bi svi bolesnici bili ovakovi kao kardinal, ja ne bih ništa stekla za nebo.“ Križ svoje tjelesne patnje blaženi Alojzije je nosio s velikom strpljivošću i prikazujući patnje za spas duša. U današnje vrijeme, kada je heroizam gotovo iščeznuo iz naše svakodnevnice, sestre Služavke Malog Isusa zajedno s blaženim Alojzijem Stepincem velik su nam poticaj da živimo tihi heroizam, kroz ponizni rad, njegujući u sebi istinske vrjednote, žrtvom za ideale koji se ne vide i ne cijene u svijetu. Potaknute riječima Oca Utemeljitelja, sluge Božjega Josipa Stadlera i u Krašiću su živjele onu stvarnost na koju je on poticao prve sestre u Pravilima: „Pazite, za što ste se u tom društvu sakupile i sabrale, naime za to, da u istoj kući složno živite, da ste jedne duše i jednog srca u Bogu.... Živite dakle u jedinstvu i potpunoj slozi, te štujte jedna u drugoj Boga, kojega sveti hram postadoste. Nemojte tvrditi, da štogod napose za sebe posjedujete, nego treba da posjedujete sve stvari zajednički... Sve (sestre) neka rade na korist kuće i družbe, i to puno marljivije i radosnije, nego da rade baš za svoju osobu. Znajte, da ste mnogo napredovale, ako korist kuće i družbe vazda pretpostavljate koristi svojoj."

Život stavlja pred nas razne izazove, kao što je to činio u životu blaženog Alojzija, u životu Sluge Božjeg Josipa Stadlera i u životu sestara koje su u blizini sveca, pod žrtvom, trpljenjem, i često puta neizrečenom mukom duhovno napredovale. Unatoč slabosti i krhkosti ljudske naravi i mi možemo pronaći utjehu u riječima starozavjetnog pisca Siraha, nama mogu puno toga reći u našim životnim borbama, kušnjama i napastima: „Postoji slab čovjek koji moli pomoć, bez snage i pun nevolje, ali ga Gospod milostivo gleda i podiže iz njegove bijede. Uzdiže glavu njegovu i mnogi mu se dive. Dobro i zlo, život i smrt, siromaštvo i bogatstvo – sve dolazi od Gospoda. Dar Gospodnji ostaje u pobožnika, i naklonost će ih Gospodnja dovijeka pratiti.“ Sir 11, 12-17

Molimo da Blaženi Alojzije Stepinac uvijek zagovara duhovni napredak svakoga čovjeka koji iskreno traži Boga. Nadahnuti njegovim životom kojega je bio spreman dati za Boga, Crkvu i domovinu otkrivajmo ljepotu duhovnog rasta i radimo neumorno i zauzeto oko spasenja duša.

Njegov proročki glas i danas ori našom domovinom, posebno govori obiteljima jer tu je korijen svega, obitelj je temelj naroda i kraljevstva Božjeg na zemlji. Naše obitelji trebaju opet postati škole i vježbališta kršćanskih krjeposti, osobito straha Božjega i pobožnosti.

Borimo se da duhovno napredujemo, jer tu nikad nismo gotovi, do svoje smrti bit ćemo kušani častimo li zaista Boga i kolika nam je ljubav prema Njemu. I tu promatrajmo lik blaženoga Alojzija Stepinca čije su zadnje riječi dokazale njegovo potpuno predanje u Božju volju: “Budi volja Tvoja“.