Čisto srce stvori mi, Bože, i duh postojan obnovi u meni“ (Ps 51,12 )

Vapaj je to kralja  Davida, ali i moj, i vaš. Vapaj se taj razlijeva svemirom jer ga ljudi svih vremena izgovaraju, mole, vape ka Gospodinu. Čovjek sebe zavarava kad misli da je bezgrešan, da je kod njega sve u redu, da se ne treba ispovijedati ni za grijehe kajati. S druge strane , čovjek osjeća silnu potrebu slobode, nezarobljenosti ničim, pa ni grijehom. Zapravo, ovo zadnje je najteže. Ropstvo je to koje paralizira, koje uvijek dublje vuče čovjeka, pa ovaj pribjegava svemu samo da se osjeća čist, slobodan, velik u vlastitim, ljudskim i Božjim očima. Samo čisto srce koje udomljuje Boga, dobrotu i ljubav osjeća slobodu i mir. Za čovjeka je Isus kazao : „I pravednik pada sedam puta na dan.“ U Gospodnjim očima nije problem u padanju već u ostajanju na zemlji. Bog uvijek pruža ruku milosrdnicu, oprašta i zove na novi život. Čovjek koji vjeruje u Božji oprost i njegovu ljubav lakše ustaje iako , možda , češće pada. Čovjek koji nije iskusio i ne vjeruje u oproštenje svoga Boga teže u sebi i oko sebe nalazi razloga i snagu da se podigne i nanovo krene. Sredstva su nam osigurana, Isus nam ih je zaradio , a mi ih dovoljno ne koristimo. Kajanje i sakrament svete ispovijedi mnogo pomažu u takvim situacijama.

Divimo se nevinosti djeteta, čistoći srca jednog sveca, postojanosti neumornog tražitelja. Svaki grijeh, svaka nesavršenost i zabludjelost ostavlja trag u srcu i na duši čovjeka. Zanimljiva je činjenica da čovjeku lakše oprosti Bog nego on sam sebi. U čovjeku slabe vjere, čovjeku koji nije iskusio i ne poznaje dobrotu Božju, strah se gomila, praznine oživljavaju i javljaju se kao aveti u noći koje ga progone. Samo je jedan korak prema obraćenju i oproštenju: iskreno kajanje i ispovijedanje osobnih grijeha . Božje milosrđe je glavno: grijesi su nam oprošteni i zamoljeni smo da nastavimo živjeti čuvajući se novih padova. Ta Bog naš je sama ljubav, a ljubavi je svojstveno oprostiti i zaboraviti. Zbunjuje nas činjenica koju ponavljamo često a ne dajemo joj preveliko značenje. Mjera oproštenja je ona ista kojom mi drugima opraštamo njihove prijestupe prema nama. U Očenašu stalno molimo: Oprosti nam duge naše kako i mi opraštamo dužnicima našim. Izgovaramo to odlučno i radosno, ne shvaćajući do kraja činjenicu da je Božji oprost uvjetovan našim oprostom. Kako smo mi u tome slabi ! Dovoljno nam se oko sebe okrenuti i shvatiti da se danima znademo duriti na nekoga bez da je u pitanju velika stvar, kako tek olako uskraćujemo pozdrav i osmjeh drugome koji nas je svojim riječima ili gestom povrijedio. Možda to nisu velike stvari, ali ako ne opraštamo te neznatne male razloge, kako bismo oprostili neki ozbiljniji razlog.

Niti ne opažamo kako u sebi gomilamo nečistoću, oholost, pohlepnost, lijenost, prezir, mržnju i mnoga druga zla. Oduzimamo svome pogledu čistoću a svome srcu nevinost . Sveti Pavao nas opominje: „Ili zar ne znate? Tijelo vaše hram je Duha Svetoga koji je u vama, kojega imate od Boga, te niste svoji. Jer kupljeni ste otkupninom. Proslavite , dakle Boga u tijelu svojem“ (1. Korinćanima 6, 19 – 20)

Hram je kod svih naroda sveto mjesto, mjesto pripravno za susret s Bogom. Tu ga ljudi štuju donoseći mu svoje potrebe i same sebe na dar. Tu osluškuju što im Bog govori i što od njih očekuje. Prije Hrama, Izraelci su imali Šator sastanka u koji nije svatko ulazio. Tamo su išli njihovi predstavnici i zastupnici, pa su puku prenosili što im je Bog govorio.

 Krist je otkupio naše tijelo, Otac ga je stvorio a Duh Sveti ga nastanjuje ako mu čovjek to dopusti. Očekuje se da hramove čovjek drži čistima i urednima, skladnima i lijepima za oko. Da bismo u tome ustrajali, treba nam napor i vjera. Naša dubina, naše srce je prostor susreta Neba i Zemlje, Boga i njegova stvorenja. Čuvat nam se svega što taj naš hram može oskvrnuti. Pavao je poučavao Efežane, a i nas zajedno s njima, kako ne žalostiti Duha Svetoga koji je u nama: „ Daleko od vas svaka gorčina i srdžba, i gnjev, i vika i hula sa svom opakošću. Naprotiv ! Budite jedni drugima dobrostivi, milosrdni, praštajte jedni drugima kao što i Bog u Kristu nama oprosti.“  ( Ef 4, 31 – 32 )

Većina ljudi je uvjerena da nečistoća srca dolazi isključivo po bludnosti u svim njenim vidovima. Zaboravljaju da sve što je protivno Kristovim poukama kalja srce čovjeku. Kad jednom u svom srcu podignemo oltarić svojoj samodostatnosti, pohlepi, svim vrstama hedonizma, kad svoje JA uzdignemo na jedan od oltarića, Bog nema tamo mjesta. Pokazujemo mu da ga ne trebamo. Zapravo sve u nama za njim žudi, ali on više nema mjesta u našem srcu. Rasprodali smo svaki djelić sebe. Nemamo se ni vremena više s njime sastajati jer nam previše vremena oduzimaju ta bezbrojna božanstva bez kojih ne možemo. Mnogo je toga što mi volimo i želimo ali nije za naš duhovni rast dobro. Potrebno je moliti kako bi Isus ušao u hram našega srca i iz njega rastjerao sve idole kao nekada iz Jeruzalemskog Hrama. Isus nas opominje: „Bdijte i molite da ne upadnete u napast“, da ne upadnete u ropstvo svojom nepažnjom. Česti susreti sa Isusom u molitvi pomažu nam na vrijeme zapaziti kad smo skrenuli s pravoga puta. Svoju postojanost i ustrajnost u dobru podržavat ćemo čestim primanjem Isusa u Euharistiji i ispovijedanjem svojih grijeha i slabosti . Naša svijest grešnosti i slabosti uvijek nas iznova potiče da molimo od Gospodina potrebne milosti kako bi se sačuvali čistima za njega. Budnost nam je , kao i njegovim prvim učenicima, dosta slaba osobina. Brzo se uspavamo, zaspimo a Sotona lukavo sije svoje sjeme i oko nas plete svoje mreže. Očajavanje u takvim situacijama ne koristi. Jedino nas vjera i povjerenje u našeg Stvoritelja može izvući iz takve situacije. Smijemo  pasti i padati, ali se uvijek treba spremno vraćati, baš kao i David, kao mnogi sveci i uglednici Božji. Borba je ljudski život na zemlji ali ga prihvaćamo kao dragocjeni dar iz Stvoriteljevih ruku. Zahvalni smo mu za povjerenje kojim nas je poslao u život. Sve oko nas i u nama je Božji dar. Sve nas k Bogu dovodi, ali nas može od njega i odvlačiti ako svemu ne damo pravo mjesto u svom životu. Bog od nas ne traži nemoguće. Sve je moguće u onome  i s Onim koji nas jača, kazao bi sveti Pavao. Cijeli svijet, njegovi zakoni i ljepota, sve što nam je na raspolaganju Božji je dar nama ljudima. Radost, mir, sreću, ispunjenost, sve ćemo postići već na ovome svijetu ako svoje srce prepustimo Bogu da ga oblikuje, da ga čisti, a mi ćemo taj naš hram ukrašavati jer nam je Bog dao brojne darove kako bismo u tome i uspjeli.

„Čisto srce stvori mi Bože i duh postojan obnovi u meni“ , neka bude naša česta molitva. Razum i volja će rado svoje dubine „iznajmiti“ Bogu, čuvati ih čistima i toplima. Bog u nama i s nama cijeli naš mali svijet preobražava, a po nama  i s nama će cijeli svemir i zemlja postati ljepše mjesto za život. Potrebno je samo čisto srce i duh postojan u ljubavi. Kad se nađu, kad se spoje naša i Božja ljubav događaju se velika i mala čuda u životu svakoga od nas.

— s. Katarina Maglica, dominikanka