Volja

Tek smo u drugom tjednu korizme. Nedovoljno je prošlo vremena za postizavanje potpunog mira u kojem ćemo prebivati i razmatrati. Za odlazak u vlastitu nutrinu puno je stvari potrebno. Razmišljamo o potrebnoj tišini, postu, molitvi, vremenu za razmatranje. Razmišljamo što je važnije, učinkovitije. Najednom se opet pojavljuje gužva u glavi i daleko smo od mira kojeg želimo. No, ne treba odustajati ako nakon duljeg vremena shvatimo da smo još uvijek nemirni, nezadovoljni. Čini nam se da smo dalje, umjesto da smo bliže cilju. I tada treba ustrajati, dalje tražiti mir. Možda se kao tračak svjetla otvori rješenje da je najpotrebnija volja. Volju treba jačati, preispitati, usmjeravati, oblikovati i kontrolirati.

Zašto jačati? Zato da se omlohavi, ne opusti se i ne oslabi. Slaba volja je mlaka, bezukusna, može postati bljutava. Volja treba biti jaka da vuče naprijed, a ne da stoji na mjestu. Volja treba biti naš pogon. Bez jake volje za promjenom, nema ulaska u svoju nutrinu. Volja treba biti vruća da bi mogla pokretati naše srce. Srce je crvene boje kao i vatra. Bez sagorijevanja nema pokretanja.

Volju treba preispitati. Zašto preispitati? Zato što je motiv važan. Ako me privlači krivi motiv za promjenom, onda ne vrijedi. Koji je moj motiv korizmenog hoda? Želim li ući u sebe samo zato što je došlo kalendarsko vrijeme korizme? Postavljam li si za cilj post radi gubitka kilaže? Možda je motiv još lukaviji pa ni ne primijetim da želim unutarnju promjenu zato što se bolje osjećam? Nešto mijenjam, a ustvari ne prepuštam se Providnosti, nego želim upravljati svojim životom na način da isključim prepuštanje Bogu. To je opasno. Treba preispitati motiv volje.

Volju treba usmjeravati. Zašto usmjeravati? Zato da provjerimo gdje smo. Ne smijemo početi lutati, jer se možemo izgubiti. Bog je stvorio određeni ritam koji održava čovjeka na životu. Da bi čovjek udahnuo zrak, mora i izdahnuti. Ne može stalno udisati, kao ni stalno izdisati. Ne može čovjek stalno koračati desnom nogom, nego mora izmjenjivati u pravilnom ritmu desnu i lijevu nogu. Ako se oslonimo samo na jednu nogu, ubrzo će druga biti preopterećena i počet će nepravilan hod. Zato je potrebno s vremena na vrijeme zaustaviti se, pogledati ideš li u dobrom smjeru i nastaviti. Ne može se hodati bez smjera. Samo će nas jasan smjer dovesti do cilja.

Volju treba oblikovati. Zašto oblikovati? Zato što volja ima svoj oblik, izgled. Ono što ima oblik, ima i granice. Volja mora biti čvrsta i jasna, ali pokretljiva i lagana, poletna. Ako volja nema svoj oblik, onda je promjenjiva, nestabilna. Malo je jaka, malo slaba. Zato treba stalno paziti da se ne izgubi pravi oblik, da volja ne nestane, da su njezine granice vidljive. Volju moram prepoznati u sebi. Moram osjetiti gdje se nalazi. Je li kod srca, ili u želucu, ili je još na početku ruku i nogu. Možda sam je tek počela osjećati u tijelu. Ako dođe do srca i počne me grijati, onda sam je već oblikovala u čvrstu i postojanu formu.

Volju treba kontrolirati. Zašto kontrolirati? Zato da volja ne podivlja i ne počne trčati ispred mene. Kontrola počiva na kreposti umjerenosti. Kažu da je to najpotrebnija krepost čovjeku za svakidašnji život. Kontrola samog sebe čovjeku omogućuje da ne postane zvijer. Svašta bi nama palo na pamet da nema kontrole. Tako bi volja mogla čovjeka vući na područje koje mu ne čini dobro. Pod stalnom kontrolom volja će biti mirna i staložena. Jedino tako može donijeti ono što nam treba.

Jaka, preispitana, usmjeravana, oblikovana i kontrolirana volja može čovjeku dati zamah koji treba na korizmenom putu. Jedino takva volja može pokretati čovjekov korak koji se treba sigurno kretati prema svom cilju, a to je mir u sebi. Nekada ne razumijemo što trebamo. Na prvi pogled sve je ostvareno, a nešto dalje tražimo. Preispitajmo imamo li volje. Nekada volja ostane negdje zakopana. Bila je ranije tu, pokretala nas, a onda se izgubila. Treba je pronaći i izvući na površinu. Volja je važnija od vanjske tišine, od propisanog posta, od zadanih razmatranja, od vremena određenog za molitvu. Volja djeluje iznutra. Ona pokreće čovjeka, ili ga može i kočiti. Volja čovjeka nosi. S voljom čovjek rješava probleme. Voljom otvaramo naše dubine.

U korizmenom hodu smo okruženi tekstovima koji nas usmjeravaju na pogled u vlastitu nutrinu. Nakon radosti božićnog vremena potrebno nam je malo smirenja. Zimski mjeseci također guraju čovjeka u domove gdje nas čeka vlastito JA. Nije lako približavati se svojoj nutrini, jer znamo da smo obavljali silne poslove rutinski, bez razmišljanja. A sada treba vidjeti što smo napravili i kako živimo. Zato treba prvo otkriti kakva nam je volja. Ako volja za korizmenim hodom odgovara Božjem pogledu koji sve vidi, onda možemo dalje.

Gospodine, budi svjetiljka mojoj stazi!

 — s. Lidija Bernardica Matijević, SSFCR