Povjerenje
Knjiga Izlaska (usp. Izl 16, 1-18) govori o problemima koje je Mojsije doživljavao na putu iz Egipta. Ubrzo su ožednjeli, ogladnjeli, umorili se. Morao je doći trenutak umora, a nije bio predviđen. U zanosu koji ih je pokrenuo na put izlaska iz ropstva, nisu predvidjeli dug i neizvjestan put, glad, žeđ, umor. Dok su bili siti, nisu mislili na glad. Ali zanos i oduševljenje za izlaskom iz ropstva bio je veći od pomisli na probleme. I to je realno. Na početku puta ostvarenje cilja bilo je važnije.
A kad su ogladnjeli, što je postalo važnije? Ljudske potrebe zakrilile su cilj. Zaboravili su na zanos koji im je davao snagu. Cilj se više nije vidio, nestalo je jakosti. Od ljudi opijenih vjerom, počelo je mrmljanje. Što se dogodilo? Nastala je potpuna promjena stanja, preokret. Dobili su novi smjer, nove ciljeve, nove potrebe. Sve se promijenilo. Vođa im je postao smetnja. Njegov je položaj postao ugrožen.
Tako se mi na putu umorimo. Trčimo za poslom, za uspjehom, za ostvarenjem. Ne razmišljamo o svojim postupcima. Na kraju dana nemamo vremena za ispit savjesti. I tako prođe dan, tjedan, mjesec. A mi smo sve dalje od smisla. Onda dolaze isprike da svi tako žive, da se nije moglo drugačije, da Bog želi našu sreću. Najveća zamka za dušu je vlastito opravdanje. Nitko nas ne može toliko opravdati koliko mi sami sebe opravdavamo. Ali dođe i taj trenutak kada postanemo toliko nezadovoljni, da moramo sebi pogledati u lice.
Zbog nedostatka onoga što nam ugađa osjetila, gubimo smjer, cilj, smisao. Što se zapravo dogodilo i zašto je nakon nekog vremena došlo do mrmljanja i gubitka smisla? Je li u pitanju glad i hrana za osjetila? Možemo provjeriti. Nakon podmirivanja osjetilnih potreba, ostaje isti problem: izgubili smo se. Uzrokom mrmljanja ne može biti nešto što se lako i brzo može otkloniti. Mrmljanje dolazi iznutra. Negdje daleko u našoj nutrini je došlo do poremećaja vrijednosti. Mojsije, vođa, onaj koji je imao stvarnu moć povesti narod, izgubio je tu moć zato jer su Izraelci počeli mrmljati. Prestali su mu vjerovati. On je i dalje vodio sigurnom rukom, ali oni su ogladnjeli i ožednjeli, oslabljeni su drugačije vidjeli i čuli. Mojsije više nije mogao ništa. A oni su se doveli do toga da ne mogu dalje. Sve se srušilo, a cilj je nestao. Povjerenje je nestalo.
Što nam znači povjerenje? To nije obična riječ koju izgovaramo bez nekog značenja. Ta riječ govori o odnosu između dvije osobe. Ako su u pitanju činjenice, ne treba nam povjerenje. Ako nešto vidimo, ne treba nam povjerenje. Ako nešto znamo, ne treba nam povjerenje. Povjerenje koje nekome dajem postaje dio mene koji nekome poklanja. Da bi čovjek ušao u komunikaciju s drugim, nužno mora uložiti dio sebe u obliku povjerenja. Bez davanja, nije moguće ni primiti. Može se dogoditi da povjerenje ne bude uzvraćeno. Možda ćemo izgubiti neku stvar ili neki plan. Ali Bog koji vidi sve, ubrojit će moj pokušaj da sam dala nekome povjerenje. Važan je čin davanja sebe. Time ostvarujem sebe kao biće koje misli, osjeća, živi.
Bez povjerenja se ne može ići dalje. Povjerenje je kao hrana duše: ako izostane, dolazi do gladi. A glad dovodi do nervoze, nestrpljivosti, mrmljanja. Zašto tako lako izgubimo povjerenje? Zato što ono ne hrani naša osjetila. Naprotiv, povjerenje je naporno. Ono crpi našu snagu. Mi se borimo s našom nevjerom dok iskušavamo povjerenje. Na pola puta se uvijek pojavi neka sumnja koja želi izgurati povjerenje, želi pobijediti. Sumnja napadne ono što je najtanje, a to su osjetila. Tu počinje borba koju ona lako dobiva. Kada je dobila osjetila, počinje ići dublje.
Sumnja je kao crv koji jede šta dohvati. Samo se hrani, ide dalje, proždire. Kad se pojavi sumnja, teško ju je zaustaviti. Dok se mi mučimo u sumnji, ona i dalje nas jede. Na kraju pojede i vrijeme za molitvu. Tako naša duša pomalo ostaje bez naše hrane. Ako dušu redovito i svjesno ne hranimo molitvom, ona ne može izdržati. Ovo stanje sigurno poznaje svaki odrastao čovjek. Samo je različit put izlaska iz ovoga. Možda netko pamti da je najednom došla milost koja ga je izvukla iz ovoga. Milost je uvijek besplatna. Dođe iznenada i nagradi nas za pretrpljene muke. Nekada je očekujemo i ranije, ali dolazak milosti nije u našoj moći. Vjerojatno se sjetimo da je i sv. Pavlu bilo slično kad je čuo: “Dosta ti je, Pavle, moja milost.”
Za nas je dosta ako prihvatimo o izgubili povjerenje, da se ono razbilo kao staklo, da je nestalo. To je dovoljno da opet poželimo. Bez povjerenja nemamo komunikacije s drugom osobom. A u tom vidljivom, ljudskom odnosu leži moj odnos s Bogom. Gubitkom povjerenja ljuljamo tlo na kojem stojimo. Zato dajmo caru carevo, Bogu Božje. Važno je dati nekome povjerenje. Ako ne bude odmah uzvraćeno, Gospodin na nebesima će to urediti kad dođe vrijeme.
— s. Lidija Bernardica Matijević, SSFCR
