Utorak u Velikom tjednu već nas vodi do svečanoga stola za kojim Rabbi Isus sa svojim blaguje Pashu. Obdržava drevni Zakon. Slavi se oslobođenje iz kuće ropstva. Obično govorimo kako je Stari zavjet usmjeren samo na jedan izabrani narod, a onda Krist i Evanđelje donose univerzalno proširenje na sve ljude. Ali Izaija jasno zapisuje Božju nakanu koja vrijedi davno prije Novoga zavjeta: Bog svoga slugu postavlja ne samo za sveti Ostatak, nego za sve narode, sve do granica svijeta. Bog daje svjetlost, Bog daje svoj spas.

Ivanovo evanđelje spaja suprotnosti. Vani je noć, a unutra slavlje. U judu Sotona ulazi, vodi ga u najgoru izdaju u povijesti svijeta, a okupljeni misle kako on ide po blagdanske potrepštine ili darove za siromahe. Juda napušta pashalno slavlje, a Isus objavljuje svoju i Božju proslavu.

Najvažnije nam je ipak što nas Evanđelje vodi u dušu Isusovu, u njegov unutarnji svijet. Upozorava nas na Isusovu potresenost i pogođenost. Učenicima se obraća očinski nježno i najavljuje bolan trenutak kad će ga bezuspješno tražiti. Sada još nisu spremni poći u muku i na križ.

Bez pridržaja Gospodin govori o izdajici i zna ga. Zapravo dvostruku izdaju mora najaviti, jer i Petru jasno proriče kako će ga se kukavički odreći u smetenosti i strahu za sebe. Tu pred sobom Isus gleda težinu ljudskoga grijeha, veličinu čovjekove slabosti. Nije to visoka teološka apstrakcija nego egzistencijalna realnost.

I s Judom i s Petrom Isus je u dijalogu kao i s ljubljenim učenikom. Ne izbjegava i ne odbija izravan susret, ne zatvara srce.

Otvoreno govori i o svom odlasku. Je li ta hrabrost zasnovana na tome da također gleda na uskrsnuće? Uskoro će ga Bog proslaviti, kaže, kao što je uvijek uz najavu muke najavio i slavan treći dan u koji će od mrtvih ustati.

Petar i ljubljeni učenik već sada, na Posljednjoj večeri, pokazuju međusobno razumijevanje koje će ih povezati kad budu zajedno brže-bolje trčali do praznoga groba.

Autor: p. Niko Bilić

Izvor: Biblijski portal