Tijekom devetodnevne priprave uoči Stepinčeva od 1. do 9. veljače 2025. u 7:45 i 20:45h poslušajte prigodna razmatranja koje pripremaju karmelićanke Božanskog Srca Isusova s Vrhovca u Zagrebu.
"Ostajem."
U zadnje vrijeme dok hodam ulicom i susrećem ljude vidim sve više nemira i tuge u njihovim očima, ne samo kod odraslih nego i kod djece i mladih. I ne samo kod slučajnih
prolaznika nego i kod mnogih kršćana koje susrećem u Crkvi. Boli me to i ne mogu ostati ravnodušna na te tužne i zabrinute poglede, a opet znam Tko jedini može ponovno udahnuti život, vratiti nadu i donijeti mir. I zato ne odustajem od molitve i vjerujem da Bog može učiniti sve novo u ljudskim srcima i životima. Istina, teško je danas biti čovjek nade u svijetu koji je sve više bolestan, koji svaki dan započinje neki novi rat, koji ubija nerođenu djecu, izvrće činjenice, samo trči za profitom i hedonizmom, a bježi od svake pa i najmanje žrtve. Ali u tom i baš takvom svijetu živimo danas i ti i ja. I baš tu u mojoj svakodnevici u ovim okolnostima Bog poziva i tebe i mene da budemo drugačiji. Da budemo ljudi nade. A to je moguće samo ako svoj pogled usmjerimo na Njega, a ne na svijet. Naravno i zlo i svijet se uvijek silno bore kako bi zadobili našu pažnju, zarobili naše misli, utjecali na naše osjećaje ili nas udaljili s mjesta gdje Bog preko nas želi djelovati…to je borba s kojom treba računati. No naša snaga nije u nama nego u našem Spasitelju. I upravo su mnogi sveci znani i neznani kroz povijest primjer i poticaj kako je moguće biti čovjek vjere i nade u različitim okolnostima.
Kao veliki svjetionik i dokaz da je moguće i u najtežim trenucima biti čovjek nade je upravo i naš blaženi Alojzije Stepinac. On, naš suvremenik, naš pastir, sunarodnjak, on je shvatio kako je važno biti i ostati baš tu gdje te Bog poziva unatoč svim pritiscima, progonima i opasnosti za svoj život. U svibnju 1945. godine mnogi su, ni krivi ni dužni, bježali. A Stepinac je izjavio: „Ja sam nadbiskup zagrebački, ostajem na svome mjestu!“ Nije pošao ni u Rim 1953. godine na svečanost kardinalskog promaknuća kao ni 1958. na izbor novoga pape, što je najveća kardinalska obveza. Zašto? Nije bio siguran da će mu vlasti dopustiti povratak u domovinu.
Taj Stepinčev „Ostajem!“ ima posebnu težinu za napasti koje još uvijek i danas traju: napustiti domovinu radi veće sigurnosti, pasivno šutjeti i prihvaćati nepravdu, laž i korupciju koju vidim iz straha za vlastitu dobrobit, izbjegavati istinu i iskrenost jer se bojim povrijeđenosti. A naš je dragi kardinal Stepinac bio čovjek nade, čovjek ostanka na svome mjestu, iako je imao puno prilika i mogućnosti da se udalji, da si olakša i pobjegne. Ali on je izabrao ići do kraja u ljubavi i nadi nasljedujući Gospodina Isusa Krista u mučeništvu. Založio je svoju čitavu osobu i biskupsku službu za Crkvu, za duše i pod cijenu života. Zašto je on to učinio? Prvo zato što je vjerovao u bolju budućnost i to ne samo onu nakon sudnjega dana nego i u bolju budućnost Crkve u Hrvatskoj i hrvatskog naroda. I to mu je davalo smisao i elan da izdrži sve do posljednjeg daha. „Ostajem“…jedna riječ tako znakovita i tako duboka.
Ostajem tu gdje jesam, gdje si me Ti Gospodine stavio. I vjerujem da Ti baš tu baš danas i baš preko mene djeluješ. U brojnim teškim situacijama čovjek dođe do prepreka i zidova kad se čini da je jedino rješenje pobjeći, maknuti se, odustati. Odustati od prijateljskog odnosa, braka, posla, školovanja pa i duhovnog poziva. Istina, u određenim situacijama i jest najbolje okrenuti novim putevima. Ali nerijetko su baš te teške situacije prilika i poziv da se Gospodin proslavi u nama i po nama. Vrlo često nas Gospodin poziva da ostanemo tu gdje jesmo, da ne bježimo od svoje svakodnevice, da prođemo s Njim ruku pod ruku kroz vatru u teškim situacijama s povjerenjem da On izvodi sve na dobro onima koji Ga ljube. Zato danas zajedno sa bl. Alojzijem Stepincem stani i promisli o svom životu.Što te plaši? Od koga ili čega bježiš? Gdje te Gospodin poziva da ostaneš?
Povjeri Gospodinu svoj život, svoje brige i bjegove. Uvijek je s Njim moguće krenuti ispočetka. Ne boj se riskirati i ostati do kraja s Bogom i u Bogu tu gdje jesi i biti čovjek nade.