Hvaljen Isus i Marija, draga braćo i sestre. Danas u navještaju Evanđelja po Mateju slušamo o tome kako Gospodin daje odmor, kako poziva sve izmorene i opterećene i on će ih odmoriti, da je jaram njegov sladak i breme je lako.
Možemo vidjeti kako nam prvo čitanje Izaije proroka govori o tome kako na kraju toga prvog čitanja kaže se, a i navještaj Evanđelja nam govori o tome kako postoje ljudi koji su izmoreni i opterećeni. Znači, postoje ljudi koji nisu u Gospodinu, ljudi koji svojim grijesima, svojim propustima, svojim pogreškama i poteškoćama na koje nailaze, počinju se umarati. Koji je razlog našeg umora i opterečenosti? Razlog toga je što nam upravo nedostaje ovaj prvi dio. Dođite k meni! Mi često pokušavamo svojim silama i snagama riješiti neke stvari, pokušavamo razmrsiti neke čvorove, pokušavamo osigurati svoj život, svoju egzistenciju. Ono što nam Gospodin govori, Gospodin nam govori kao super, može, to nije ništa loše, niti nešto što ovoga nije hvale vrijedno.Upravo suprotno, to bi trebalo činiti. Razlika je u tome na koji način to činimo. Činimo li to s Gospodinom ili činimo to svojom voljom? Ne smijemo zaboraviti da na ovom svijetu koliko god sigurnosti nam se čini da imamo u našoj hrvatskoj zemlji, u našim domovima, pod našim krovom, ono što ne vidimo, ne vidimo tu duhovnu borbu. Ne vidimo da često ta naša sigurnost nas same uljulja, da kažemo, kako isto jedan navještaj Evanđelja govori, odnosno u Evanđelju se govori o tome kako čovjek kojemu je urodilo žito velikim brojem, da proširuje svoju žitnicu i svoju dušu i kaže jedi, pij i uživaj, jer imaš žita za dane mnoge.
Ono što mi često isto radimo je upravo to, da postanemo izmoreni i opterećeni za to da nam duša može uživati, jesti i piti. A pored nas postoje toliki mnogi ljudi koji nemaju za osnovnu životnu egzistenciju, bilo to u materialnom smislu, bilo to u duhovnom smislu. Mi koji idemo u crkvu, mi smo oni koji primamo Krista. A Krist uvijek dolazi onima koji su slabi, koji su na margini društva, koji su odbačeni od zajednice i samim time on im pristupa i vraća ih u tu zajednicu. Ono što bi mi trebali činiti da ne budemo izmoreni i opterećeni nije da legnemo u krevet, da spavamo i uživamo i da se osjećamo odmorenima, jer sami znamo da često i taj naš odmor još nas više umori, još više se osjećamo bezvoljnima i beživotnima. Ono što nam vraća odmorenost i životnost je upravo izlazak u zajednicu i mogućnost činjenja dobra. Čovjek se osjeća najispunjenije kada učini nešto za nekoga drugoga ili za sebe, čime u stvari se i pokazuje to da poanta odmora nije u tome da mi budemo pasivni, nego upravo suprotno, da budemo aktivni, da budemo aktivni u činjenju dobra, da uzmemo taj jaram na sebe koji je sladak i to breme koje je lako kako bi našli spokoj u svojim dušama.
Ja na primjer isto u nekim situacijama dođem i osjećam neki nemir u sebi i onda shvatim da je to nemir zbog toga što znam da imam obveze i dužnosti koje bi trebalo učiniti, ali ne znam na koji način i kako početi. Onda stojim na mjestu i osjećam taj nemir, umjesto da krenem dio po dio rješavati. Tako da evo, neka nas Gospodin prati na našem životnom putu, neka bude s nama i neka nas uči uzimati taj jaram i to breme kako bi u stvari bili u miru s Njime i sa samim sobom, a samim time onda i odmorni i oni kojima rastu orlovska krila, kako kaže u prvom čitanju, zbog toga što se nalazimo u Gospodinovoj blizini i zbog toga što činimo ono što smo pozvani činiti i što unutar svega toga možemo i trebamo imati snage kako bismo prispjeli u kraljevstvu Božje.
Hvaljen Isus i Marija.
Đakon Jurica Klanfar, Zagrebačka nadbiskupija
