Nalazimo se još uvijek u Došašću – u vremenu kada se pripremamo za dolazak Sina Božjega. Sam Bog – Stvoritelj neba i zemlje, odlučio se očitovati ljudima; i to čovjeku na sasvim neočekivan način.
Ljudi su kroz čitavu povijest očekivali, tražili i shvaćali na svoj način Boga, odnosno imali su svoju percepciju o Bogu. Mnogi i danas zadržavaju svoju sliku o Bogu, ne otvarajući se Božjoj logici i ljubavi. Na taj način optužuju ili negiraju Boga.
No, Bog ne ovisi o našoj percepciji o njemu, Bog ne ovisi o našem shvaćanju – On se očitovao i objavio prije od oko 2.000 godine kao dijete. Dakle, Bog je došao među ljude i na zaprepaštenje mnogih, koji su očekivali političkog Mesiju, očitavao se kao maleno djetešce, kao čovjek i to u vrlo siromašnim i bijednim okolnostima. Nitko nije očekivao da će Bog izabrati toliku bijedu i siromaštvo.
Osim toga, Marija i Josip nisu imali nikakve povlastice, već su bili podvrgnuti svim zakonima kao i svi drugi ljudi. Marija je, zajedno s Josipom, pod otvorenim nebom, tražeći sklonište, bila izložena mnogim opasnostima. U takvim uvjetima dolazi Bog u ljudsku povijest i postaje središnja točka naše povijesti.
Jaslice su samo jedan od znakova tog siromaštva u kojem se Bog odlučio objaviti. Jaslice dakle nisu moderni ukrasni dodatak, već izražavaju otajstvo Božjega rođenja. Naime, one su i napravljene po Božjem nadahnuća preko velikog sveca, sv. Franje Asiškog.
Njegov prvi biograf, Toma Čelanski, govori nam kako je sv. Franjo slavio Božić:
„Rođenje djeteta Isusa slavio je s neopisivom radošću, više nego bilo koji drugi blagdan. Božić je nazivao blagdanom nad blagdanima jer je Bog, postavši malenim djetetom, sisao mlijeko poput sve ljudske djece. S koliko je samo nježnosti i predanja grlio slike koje su prikazivale dijete Isusa te mu poput nejake dječice tepao slatke riječi . Ime lsus na njegovim je usnama bilo slatko poput meda.“
Sv. Franjo divio se Božjoj poniznosti, divio se Bogu koji se odlučio s nebeskog prijestolja spustiti u našu zemaljsku prašinu.
Ako sažmemo Božji ulazak u ljudsku povijest kroz jaslice, možemo lako zaključiti da je riječ o beskrajnoj Božjoj ljubavi prema čovjeku i velikoj Božjoj poniznosti. „Bog je, doista, postao »Emanuel«, Bog-s-nama, od kojega nas ne dijeli ni kakva zapreka uzvišenosti i udaljenosti:“, rekao je jednom prilikom papa Benedikt XVI. i nastavio: „kao dijete postao nam je tako bliz da mu bez straha možemo reći ti, u neposrednom pristupu djetinjem srcu možemo s njime biti na ti. U djetetu Isusu najočitija je nemoć Božje ljubavi: Bog dolazi bez oružja jer ne želi osvajati izvana, nego pridobiti iznutra, iznutra promijeniti. Ako išta može svladati čovjeka , njegovu samovolju, njegovu silovitost, gramzivost, tada je to nezaštićenost djeteta. Bog ju je prihvatio da nas na taj način svlada i dovede nas samima sebi.“
Upravo u tome nalazimo odgovor na sve naše nevolje i nesreće. Ono što nas uvodi u nesreću je naš egoizam i oholost, a Bog nam pokazuje beskrajnu poniznost. Već u knjizi proroka Izaije čitamo: „Može li žena zaboravit’ svoje dojenče, ne imat’ sućuti za čedo utrobe svoje? Pa kad bi koja i zaboravila, tebe ja zaboraviti neću. Gle, u dlanove sam te svoje urezao, zidovi tvoji svagda su mi pred očima.“
Dakle, Bog pokazuje ljubav svakom čovjeku. Nitko nije zaboravljen, svaki čovjek je nastao iz Božjeg srca i pokazuje nam da vodi o svakome računa. Iskazuje svakome ljubav, i svakome je dostupan.
S druge strane, Božja riječ u Poslanici Filipljanima nam govori: On trajni lik Božji nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe oplijeni uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan, obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu. Uprave jaslice izražavaju veliku Božju ljubav i veliku Božju poniznost. Bog poziva i nas da i mi tako činimo, da odgovorimo Bogu ljubavlju i poniznošću. Naš veliki misionar i sluga Božji, otac Ante Gabrić, zapisao je za Božić: „Nema Božića bez davanja, bez darivanja. Tek čestitka sretan Božić, niti će tebe, niti drugoga usrećiti. Davanje, darivanje, sebedarje, potpuno iskreno davanje tajna je Betlehema, tajna Božića, a ti, jesu li u tvom srcu pripravne jaslice. Koliko ćeš Božića dati ove godine?“ Ovaj veliki čovjek uči nas da je Božić sebedarje za drugog čovjeka, uči nas da Božić čestitamo darivanjem sebe i svoga vremena drugome.
Isto tako, možemo se zapitati kakav bi stav trebao imati kršćanin koji iščekuje Kristov dolazak? Naš nutarnji stav na Božji dolazak i ulazak u ljudsku povijest treba biti stav žive vjere – vjera koja je molitvena, sakramentalna, plodna svjedočanstvom i dobrim djelima. Bez takve vjere ne možemo na ispravan način slaviti Gospodinov dolazak. Bez žive, sakramentalne vjere ne možemo doživjeti Božić iznutra jer Božić je nutarnji događaj.
Drugi osnovni kršćanski stav u Božiću, i u samoj pripravi za Božić je duhovno siromaštvo. Ne možemo nekoga očekivati ako ne osjećamo potrebu za nekim. Svaki čovjek bi trebao biti žedan Boga, prilaziti Bogu jer ne može bez Boga. Duhovno siromaštvo znači da mogu biti bez svega, ali bez Boga ne mogu - to je žeđ čovjeka za Bogom. Upravo bez te žeđi, bez siromaštva, odnosno bez svijesti da ne možemo bez Boga, nije moguće biti otvoren Bogu. Stoga je Došašće priprema za Božić, priprema u obraćenju, čišćenje srca da možemo primiti Isusa u Božiću.
Ujedno, Božić je vrijeme kada Crkva dublje razmišlja o svojoj prisutnosti u ovome svijetu, o svome poslanju u današnjem ljudskom rodu. Božić je vrijeme kad se svatko od nas, svaki član Crkve pita kako vrši svoje poslanje u svijetu. Crkva je ta koja donosi Boga ljudima, koja pomaže da se Isus rodi u srcima ljudi. To je poslanje i zadaća svakoga od nas – da ponizno, skromno, blago, s ljubavlju, kao što je Isus došao k nama, da tako i mi kao Crkva donosimo drugim ljudima Boga.
Neka nam Gospodin udijeli da postanemo svjesni toga svoga poslanja i da taj ponizni, veliki, divni Bog, pun ljubavi, prodre u naša srca, da se rodi u našim dušama, da bismo mogli i mi onda malenog Isusa nositi drugim ljudima. Na taj ćemo se način zajedno kretati s njima prema nebu, gdje ćemo moći trajno hvaliti i slaviti Boga. Amen.
Don Mario Đurić, đakon Riječke nadbiskupije
