Iz svetog evanđelja po Luki

U šestome mjesecu posla Bog anđela Gabriela u galilejski grad imenom Nazaret k djevici zaručenoj s mužem koji se zvao Josip iz doma Davidova; a djevica se zvala Marija. Anđeo uđe k njoj i reče: »Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom!« Na tu se riječ ona smete i stade razmišljati kakav bi to bio pozdrav. No anđeo joj reče: »Ne boj se, Marijo! Ta našla si milost u Boga. Evo, začet ćeš i roditi sina i nadjenut ćeš mu ime Isus. On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega. Njemu će Gospodin Bog dati prijestolje Davida, oca njegova i kraljevat će nad domom Jakovljevim uvijeke i njegovu kraljevstvu neće biti kraja.«

Nato će Marija anđelu: »Kako će to biti kad ja muža ne poznajem? Anđeo joj odgovori: »Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega osjeniti. Zato će to čedo i biti sveto, Sin Božji. A evo tvoje rođakinje Elizabete: i ona u starosti svojoj zače sina. I njoj, nerotkinjom prozvanoj, ovo je već šesti mjesec. Ta Bogu ništa nije nemoguće!« Nato Marija reče: »Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!« I anđeo otiđe od nje.

Razmatranje

Zanimljivo je primijetiti kako se Djevica Marija smela, uplašila kad joj je došao anđeo, što je potpuno normalno, ali taj strah kod nje nije bio toksičan, nije bio ubojica duha i duše, nego se ona smela i počela odmah razmišljati kakav bi to bio pozdrav. Strah kod Marije proizveo je veće dobro: dodatno ju je potakao na razmišljanje o duhovnim, nebeskim stvarnostima. Sveti strah kod nje je polučio dobre plodove i prije nego ju je anđeo utješio i ohrabrio da se ne boji.

U njezinom slučaju nebeska stvarnost spustila se na zemlju: sam arkanđeo došao je pod njezin krov. Ali nema Marija jedina privilegiju družiti se sa svetim nebesnicima. Tu privilegiju imamo svi. Samo je pitanje kakvim smo strahovima zadojeni, zemaljskim ili strahom Božjim. Tko je opterećen zemaljskim strahovima usmjeren je samo na zemaljske stvari, od kojih strepi s jedne strane, a od kojih istovremeno traži utjehu i kratkoročno zadovoljstvo s druge strane. Takvi zemaljski strahovi rađaju lošim plodovima i na koncu dovode do potpune indiferencije spram duhovnih stvarnosti što se može nazvati i duhovnom lijenošću. Duhovna lijenost je jako teška bolest koju ne može protresti ni da se na svoje oči vidi kako mrtvi uskrsavaju, o čemu nas je poučio Isus u prispodobi o bogatašu i Lazaru. Tko se boji Boga ne boji se nikoga i ničega, a tko se ne boji Boga, boji se svakoga i svačega iako se to često prerušava u neustrašivost, nepokolebljivost ili pak nonšalantnost. Marija je savršena učiteljica straha Božjega, a prekrasnu lekciju dala nam je u ovom odlomku evanđelja. Strah Božji nije kao prirodni strah koji nam je urođen i predstavlja drhtanje naše naravi pred nečim što nam prijeti. Strah Božji je dar Božji i kao svaki njegov dar traži od nas suradnju. Strahu Božjem se uči što znači da se prije svega zahtijeva od nas upregnuti duhovne moći duše, kao što smo vidjeli na primjeru Marije: kad se smela, odmah je počela razmišljati, promišljati kakav bi to bio pozdrav. Počela je u duhu prebirati sve što zna o Božjim djelima kroz povijest, prebirala je sve što je slušala i učila o svojoj vjeri. Kad joj je anđeo rekao što slijedi, Marija nastavlja učiti i postavlja pitanje. Postavlja jako mudro, delikatno i intimno pitanje: kako će ona roditi sina kada se zavjetovala višnjem Bogu na doživotno djevičanstvo? Kako pomiriti te dvije stvarnosti? Nijedna ljudska logika nikad ne bi došla do odgovora. Ali Marija je posebna, i Bog je za nju pripremio poseban milosni zahvat. Ona tako skromna i ponizna, a za nju pripremljeno sve najposebnije. Samo najdublja poniznost i najiskreniji strah Božji mogli su prihvatiti ovu Božju unikatnu i veličanstvenu ponudu. Samo takva duša mogla je pjevati iz svega srca i glasa da će je odsada svi naraštaji zvati blaženom, a da u tome nema ni trunke taštine, ni trunke straha da će je netko prozvati. Marijina prekrasna, prečista, bezgrešna duša znala je da je to sve i samo Božje djelo, koje je tako dobro poznavala kroz povijest svoga naroda, a sad je Bog na nju svrnuo svoj pogled, on čija je „dobrota od koljena do koljena nad onima što se njega boje.“

Učimo se stoga od Marije kako poznavati svoju vjeru, družimo se s Riječju Božjom i predajama naših otaca, trudimo se oko stjecanja kreposti i vrlina jer samo na taj način steći ćemo strah Božji jer kako kaže sveti Grgur Veliki: „Crkva izabranih stazu svoje bezazlenosti i pravednosti započinje u strahu, a u ljubavi je dokončava.“

Mato Zirdum, đakon Zagrebačke nadbiskupije