Šesto razmatranje u Godini priprave za svečanu obnovu Posvete svijeta Božjemu milosrđu (22. 10. 2021. – 22. 10. 2022.), 22. ožujka 2022. Razmatranje na tekst Čina posvete svijeta Božjemu milosrđu sv. Ivana Pavla II. piše mons. Marek Jędraszewski, nadbiskup, metropolit krakovski.

Isus Krist – Liječnik ljudskih duša

Ponizna prošnja Svetog Oca Ivana Pavla II., kojom se 17. kolovoza 2002. Činom posvete svijeta Božjemu milosrđu, obratio Bogu Ocu riječima: ozdravi našu slabost,upisuje se u višetisućljetnu povijest vjernika koji jedino u Bogu vide spasenje i pomoć i samo u Njemu prepoznaju istinskog Liječnika ljudskih duša i tijela.

Poseban dokaz za to, i ujedno istinska riznica Bogu upravljenih prošnji i molitava, su psalmi. Oni izviru iz ljudskog osjećaja slabosti, nemoći, bijede, trpljenja i bespomoćnosti. S druge strane, izraz su pouzdanja u Svemogućega Boga. Tako u Psalmu 143. čitamo: Objavi mi jutrom dobrotu svoju, jer se uzdam u tebe[1] (143, 8), dok u 6. Psalmu Psalmist vapi: Smiluj mi se, Jahve, jer sam iznemog’o, Jahve, ozdravi me jer dršću kosti moje. Duboko mi je duša potresena, a ti, o Jahve – dokle ćeš? (Ps 6, 3-4)

Uzrok toga straha i osjećaja bespomoćnosti može biti višestruk. Primjerice, izvanjske opasnosti na koje se tuži Psalmist u 142. Psalmu, vapijući:

Poslušaj moje vapaje jer sam veoma nevoljan. Izbavi me od gonitelja mojih jer od mene oni su moćniji. Izvedi iz tamnice dušu moju da zahvaljujem imenu tvojemu. Oko mene će se okupiti pravednici zbog dobra što si ga iskazao meni. (Ps 142, 7-8)

Izvanjska slabost i teškoće mogu biti simptomi posebne bolesti duha kojoj je uzrok svijest o vlastitoj grješnosti i grizodušje zbog grijeha svoga naroda. O tome svjedoči Psalam 79. koji je ujedno vapaj Božjemu milosrđu:

Ne spominji se, protiv nas, grijeha otaca; neka nas pretekne smilovanje tvoje jer smo jadni i nevoljni. Pomozi nam, Bože, pomoći naša, zbog slave imena svojega, oslobodi nas i otpusti nam grijehe zbog imena svoga! (Ps 79, 8-9) 

Poput psalmista tuži se i Job na vlastitu slabost koja je jednako nemilosrdna prema njemu kao i vanjski neprijatelj: Optužuje me moja slabost[2] i dalje

Jarošću me svojom razdire i goni, škrgućuć’ zubima obara se na me. Moji protivnici sijeku me očima, prijeteći, na mene usta razvaljuju, po obrazima me sramotno ćuškaju. (Job 16, 8-10)

Taj žalopoj čovjekov zbog patnji koje ga snalaze, prati dramatično pitanje upućeno Bogu: a ti, o Jahve – dokle ćeš? (Ps 6, 4) Katkada se tužaljka prelijevala u žarku molitvu Bogu da ne pusti dugo čekati, da što prije priteče u pomoć Svojim smilovanjem: Ti si pomoć moja i moj spasitelj; o Bože moj, ne kasni! (Ps 40, 18b; usp. i Ps 70, 6)

Odgovor Boga Oca na čovjekove vapaje jest Njegov Sin kojega šalje na zemlju da se svaki koji u Njega vjeruje spasi, da u Njemu nađe Vječni život (usp. Iv 3, 16). Utjelovljenje Sina Božjega, a posebno Njegovo učiteljsko djelovanje u Palestini, koje je bilo uvod u djelo Otkupljenja izvršeno na Golgoti, bilo je prijelomni trenutak u dugoj povijesti Božjeg smilovanja nad ljudskom bijedom i nesrećom. To potvrđuju Isusove riječi na samom početku Njegova javnog djelovanja: Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju! (Mk 1, 15)

Bît istine o skorom dolasku Božjega Kraljevstva koje je naviještao Krist, približio je sv. Matej opisujući početke Isusova javnog djelovanja:

I obilazio je Isus svom Galilejom naučavajući po njihovim sinagogama, propovijedajući evanđelje o Kraljevstvu i liječeći svaku bolest i svaku nemoć u narodu. I glas se o njemu pronese svom Sirijom. I donosili su mu sve koji bolovahu od najrazličitijih bolesti i patnja – opsjednute, mjesečare, uzete – i on ih ozdravljaše. (Mt 4, 23-24)

Slično je izvještavao i u drugim odlomcima svoga Evanđelja:

I obilazio je Isus sve gradove i sela učeći po njihovim sinagogama, propovijedajući evanđelje o Kraljevstvu i liječeći svaku bolest i svaku nemoć. Vidjevši mnoštvo, sažali mu se nad njim jer bijahu izmučeni i ophrvani kao ovce bez pastira. (Mt 9, 35-36)

Činio je to velikom zauzetošću. Oni koji su svjedočili Isusovim djelima, nisu se mogli oteti dojmu da se Krist poistovjećivao s čovjekom pritisnutim različitim bolima. On zasigurno nije bio čudotvorac koji bi samo s distance, hladno i bešćutno nekom riječju ili gestom, blažio ljudsku patnju. Kristovu sućut zbog ljudske bijede, nemoći i slabosti sv. Matej popratio je poznatim komentarom: da se ispuni što je rečeno po Izaiji proroku: ‘On slabosti naše uze i boli ponese.’ (Mt 8, 17) Nekoliko godina kasnije, Pisac Poslanice Hebrejima izrazio je to na sljedeći način:

Imajući dakle velikoga Velikog svećenika koji prodrije kroz nebesa – Isusa, Sina Božjega – čvrsto se držimo vjere. Ta nemamo takva Velikog svećenika koji ne bi mogao biti supatnik u našim slabostima, nego poput nas iskušavana svime, osim grijehom. (Heb 4, 14-15)

Kao Sin Božji, Isus je bio sama svetost. Tim više je razumio i osjećao kako je za čovjeka velika nesreća svaki njegov svjesno učinjeni grijeh. Zato je, susrećući se s tolikim nesrećama i slabostima, u prvom redu htio izliječiti duše onih koji su Mu dolazili moleći Ga za ozdravljenje. Bilo je tako i u slučaju uzetoga kojeg su njegovi prijatelji na postelji spustili kroz krov kuće u Kafaranumu u kojoj se nalazio Isus. U toj neobičnoj situaciji, videći njihovu vjeru i vjeru uzetoga, rekao je: Sinko! Otpuštaju ti se grijesi. (Mk 2, 5b) Pred sablažnjenim pismoznancima koji su pratili što se događa, htijući na vidljiv način potvrditi Svoju božansku moć dubinskog izlječenja duša: reče uzetomu: ‘Tebi zapovijedam, ustani, uzmi postelju i pođi kući!’ (Mk 2, 10b-11) Po snazi tih riječi do tada lišen sposobnosti kretanja, čovjek usta, uze odmah postelju i iziđe na očigled svima. Svi su zaneseni slavili Boga govoreći: »Takvo što nikad još ne vidjesmo!« (Mk 2, 12) Možemo samo pokušavati zamisliti neizmjernu radost ozdravljenoga čovjeka koji je napokon mogao stati na vlastite noge, ali koji je istovremeno doživio posebno olakšanje na duši oslobođenoj od tereta grijeha i grižnje savjeti koja mu je paralizirala nutrinu.

Sveti Matej u dva navrata u svom evanđelju piše kako je Isus Krist obilazio svom Galilejom naučavajući po njihovim sinagogama, propovijedajući evanđelje o Kraljevstvu i liječeći svaku bolest i svaku nemoć u narodu (Mt 4, 23; usp. 9, 35). Opisujući najrazličitije bolesti i patnje od kojih su ozdravljali, sv. Matej ističe: opsjednute, mjesečare, uzete (usp. Mt 4, 24). Evanđelisti su spominjali i druga čudesna ozdravljenja. Ozdravljali su hromi, gubavi, slijepi, gluhi, padavičari i drugi koji su trpjeli od različitih nevolja. Zasigurno, bilo je lako popisati sve bolesti i slabosti od kojih je patilo čovjekovo tijelo. Štoviše, mogao se sastaviti popis bolesti koji bi se, kako je medicina napredovala, neprestano nadopunjavao. No, puno je teže popisati slabosti i bolesti različitih vrsta koje su tištale ljudsku dušu. One su povezane s poviješću grješnih padova svakog čovjeka ponaosob. Povijest svakog čovjeka po tom je pitanju jedinstvena i tijesno povezana jedino s njim samim pa bi se moglo reći da je onoliko slabosti i grijeha koliko je i ljudi.

Isus, liječeći svaku bolest i svaku nemoć, prilazio je svakom čovjeku osobno, ne samo kao Onaj komu je bila poznata čovjekova nesreća, već prije svega kao Onaj koji ju je htio izliječiti i promijeniti. To je bio razlog čuđenja žene na Jakovljevu zdencu u Samariji, koju opisuje sv. Ivan apostol, a koja, nakon razgovora s Isusom, stanovnicima Sihara svjedoči: Kazao mi je sve što sam počinila. (Iv 4, 39b) Zato Krist, obraćaju se svakom čovjeku ponaosob, poziva: Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti (Mt 11, 28) – nevažno koja vas nevolja tišti i koji vas teret pritišće. Dođite svi! Tako čini i gubavac koji, prišavši Isusu, pada na koljena i moli Ga: Ako hoćeš, možeš me očistiti! (Mk 1, 40) Bio je savršeno svjestan da je bolestan i da je njegova bolest strašna. Izazivala je užasnutost zdravih pa je, stojeći na distanci, morao vikati: „Gubav, gubav“, upozoravajući zdrave na opasnost koja im prijeti. Tom prilikom je, znajući da se sam od sebe ne može nikako izliječiti, duboko vjerujući u snagu Isusove ozdravljujuće volje, prekršio Zakon i zabranu, i približio Mu se. Marko dalje piše da se Isus, ganut, nije bojao dotaknuti gubavca, već pruži ruku, dotače ga se pa će mu: ‘Hoću, budi čist. I odmah nesta s njega gube i očisti se!’ (Mk 1, 41-42)

Odbijanje Kristove pomoći

Kristov poziv: Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti (Mt 11, 28), integralni je dio učenja Crkve koja je pozvana svima naviještati Radosnu Vijest spasenja. U posljednje vrijeme ona je osobito odjeknula na svečani dan početka pontifikata sv. Ivana Pavla Velikoga koji se, 22. listopada 1978., obratio čitavom svijetu gorućim apelom:

Braćo i sestre, ne bojte se dočekati Krista i primiti njegovu moć! Pomozite Papi i svima koji žele služiti Kristu, i Kristovom snagom služiti ljudima i cijelom čovječanstvu. Ne bojte se. Otvorite, štoviše, širom otvorite vrata Kristu! (…) Ne bojte se! Krist zna ‘što je u čovjeku’. Samo on to zna! Tako često danas čovjek ne zna što je u njemu, u dubinama njegova uma i srca. Tako je često nesiguran o značenju života na ovoj zemlji. Salijeće ga sumnja, koja se pretvara u beznađe. Stoga od vas tražim, molim vas ponizno i s povjerenjem, dopustite Kristu da govori čovjeku. Samo on ima riječi života, da, vječnoga života.[3]

Važnost, pa i dramatičnost tog poziva Ivana Pavla II. treba razumjeti u svjetlu kulturoloških procesa koji zagađuje kulturu Zapada još od osamnaestoga stoljeća. Već tada je zanijekano kršćanstvo i Kristovo Evanđelje koje ono naviješta. Odbačen je Bog, Kojeg je Svojim učenjem i djelima, Svojom smrću i uskrsnućem najpotpunije objavio Njegov Sin, Isus Krist. Religije, a posebno kršćanstvo, proglašavane su mračnjaštvom, fanatizmom i nazadnjaštvom, a time i neprijateljima čovjekova i civilizacijskoga napretka. Na Božje mjesto zasjeo je ljudski razum shvaćen kao najviša i jedina moć koja jamči razvoj i puninu sreće koja se ostvaruje već ovdje na zemlji.

Upravo je stavljanje razuma na pijedestal izrodilo deizam – jednu prilično zamagljenu viziju Svemogućega Bića, Velikog Urara, potpuno ravnodušnog prema sudbini čovjeka, prema njegovoj patnji i nevolji, nadanjima i potrebama, smrti i konačnoj sudbini. Svijet je predstavljen kao savršen konstrukt koji je „Veliki Urar“ navio kao sat i više mu nije bio zanimljiv. Prema Thomasu Hobbesu sve što postoji: svemir, država i čovjek, predstavlja jedan dobro posložen stroj, uređen prema zakonima mehanike s determinističnim značajkama. Na čelu države stoji vladar kojemu stanovnici po snazi društvenog ugovora predaju potpuno vlast.

Pokušala se stvoriti nova vizija čovjeka i svijeta u duhu načela etsi Deus non daretur –  kao da Bog ne postoji. Prema toj viziji, čovjek sa svojim slabostima, nesrećama i nesigurnostima ostaje potpuno sam. Bog shvaćen kao „genijalni Urar“, potpuno se udaljio od čovjeka i onoga što se s čovjekom događalo. Čovjeku je ostala jedino iracionalna vjera da će mu savršeno funkcionirajući mehanizam ovoga svijeta pružiti tako željeni osjećaj sigurnosti. Možemo lako zamisliti Voltaireov očaj kad se srušila njegova vizija svijeta kao savršenog stroja. Bilo je to 1. studenoga 1755. kad je strahovit potres pogodio Lisabon i gotovo u potpunosti uništio taj grad, jedan od najvećih i najveličanstvenijih u to vrijeme u svijetu. Kataklizma, koja je odnijela između deset i četrdeset tisuća ljudskih života. Voltaire je tada napisao Poemu o potresu u Lisabonu u kojoj je, s jedne strane, priznavao vlastiti poraz zbog shvaćanja svijeta kao savršeno funkcionirajućeg stroja, a s druge strane, optužio  Boga za okrutnost i hladnoću prema čovjekovoj patnji.

Deizam 18. stoljeća doveo je do ateizma i materijalizma 19. stoljeća, odnosno do potpune negacije Božjeg postojanja. Religiju su smatrali „opijumom za narod“. U 20. stoljeću ateistički i materijalistički komunizam doveo je – u ime izgradnje boljega sutra za čitavo čovječanstvo – do smrti desetaka milijuna ljudi. No, na Zapadu su se opet našli ideolozi koji su počeli zagovarati izgradnju društva utemeljena na materijalističkim principima, bez ikakva odnosa prema Transcendentnom, opravdavajući boljševičke zločine kao izopačenje u svojoj biti potpuno ispravnih ideja.  

To objašnjava zašto su nedavno, 5. svibnja 2018., glavni predstavnici Europske Unije sudjelovali na svečanosti otkrivanja spomenika utemeljitelju marksizma, Karlu Marxu u njegovu rodnom Trieru, gradu koji se vjekovima vezivao uz velikane kršćanstva poput sv. Jelene, sv. Ambrozija ili sv. Atanazija. Danas se ne želi ni čuti ili se potpuno podcjenjuje tvrdnja kard. Josepha Ratzingera izrečena u knjizi Kršćanstvo i kriza kultura. Papa u miru piše: Pokušaj stvaranja svijeta prema ljudskoj mjeri, doveden do krajnjih granica, uz potpuno zaobilaženje Boga, sve više vodi na rub ponora, prema potpunoj čovjekovoj propasti.

Taj pad se nekima čini tim više paradoksalan što je čovjekova sloboda postala apsolut. No, ubrzo se pokazalo da čovjek koji sebe stavlja na Božje mjesto, uvjeren u svoju bezgraničnu moć i slobodu, naposljetku ostaje potpuno sam u vlastitoj drami. Često toga u prvi mah nije ni svjestan. Čovjekov svoj život i život drugih mjeri isključivo prema kvaliteti života. Tako je kvaliteta života postala jedna nova kategorija vrednovanja života čija općeprihvaćena definicija ne postoji. Mnogi kvalitetu života mjere prema ostvarenju različitih, ponekada međusobno vrlo oprečnih doživljaja kao što su: ugoda (hedonizam), osjećaj sreće (eudajmonizam), uvjerenost u smislenost vlastitog života, subjektivno zadovoljstvo koje se izražava velikim angažmanom u određenim projektima i pothvatima.

Najčešće je mladi čovjek – pun sebe, zdrav, okretan i izrazito sposoban – opijen idejom o kvaliteti života. Istinska drama počinje kad se pojave prve poteškoće, kad se suoči s pitanjem o vrijednosti života – vlastitoga ili tuđega. Društvo lišeno odnosa s Bogom počinje stvarati civilizaciju smrti. Bolesti i razni tjelesni nedostatci čovjeka tjeraju da počinje vjerovati u nezabludivost medicine. Posljedica razočaranja u njezinu „svemoć“ je prihvaćanje eutanazije. Kad je riječ o psihičkim problemima, rješenje se obično traži u psihologiji, psihoanalizi ili u antidepresivima. Drugi putevi traženja izlaza iz teških situacija svode se na pokušaje zaboravljanja sebe i vlastitih problema posezanjem za alkoholom i drogom. Poneki, napušteni od svih, u svojoj samoći pribjegavaju samoubojstvu. Drugi pak, težeći udovoljiti samo vlastitoj ugodi, kada dođe do začeća novog života, čine abortus, pozivajući se na svoje „pravo“.

Demokratski izabrana vlast, koja u suštini isključuje postojanje Boga kao izvora objektivnih vrijednosti, najčešće nije u službi dobra svojih sugrađana. Njezini predstavnici znaju da su izabrani prvenstveno zato da čuvaju egoistične interese svojih birača. Zato i donose zakone koji dopuštaju ubijanje slabih i bespomoćnih. U posljednje vrijeme u nekim europskim zemljama dopuštena je i eutanazija novorođene djece što se opravdava time da nema nade za njihovu „podnošljivu budućnost“. Iza takvih stravičnih djela stoji uvjerenje da život „niske kvalitete“ nije vrijedan življenja. Posljedično, to uvjerenje čini da Europa kakvu poznajemo – umire. Okrećući svjesno glavu od Krista koji – jedini On! – može izliječiti njezine slabosti, osuđuje se na sudbinu civilizacija koje poznajemo jedino iz povijesnih izvora. Prezirući Božje milosrđe, Europa nestaje.

Sveti Augustin i njegova otvorenost Bogu koji liječi naše boli

Na svečanosti dodjele nagrade sv. Benedikta kardinalu Josephu Ratzingeru, 1. travnja 2005., sam Laureat je rekao:

Kršćanstvo uvijek mora imati na pameti da je religija logosa. Ona je vjera u Duha Stvoritelja – Creator Spiritus, od kojeg ishodi čitava stvarnost. Danas upravo to treba biti njegova filozofska snaga, jer važno je proizlazi li svijet iz nečega što je nelogično, pri čemu je razum samo nusproizvod – čak štetan – njegove evolucije, ili je svijet nastao kao plod razuma pa se, posljedično, oblikuje prema njegovim načelima i ciljevima. Kršćanska vjera zagovara ovu drugu tezu, imajući na taj način, s filozofskog gledišta, „dobre karte u rukama”, makar je mnogo onih koji prvu tezu smatraju jedinom racionalnom i suvremenom. No, razum koji potječe od onoga što je nelogično (nerazumno) ne može biti rješenje naših problema. Samo nam Stvarateljski razum, objavljen kao ljubav u raspetom Bogu, može uistinu pokazati put.

Svoje izlaganje u Subiacu kardinal Ratzinger završio je svojevrsnim apelom, žarkom željom za istinskim Božjim svjedocima:

U ovom povijesnom trenutku trebamo ljude koji će snažnom prosvijetljenom i proživljenom vjerom Boga vjerodostojno donositi svijetu. (…) Trebamo ljude koji će upraviti svoj pogled k Bogu, učeći se od Njega istinskom čovještvu. Potrebni su nam ljudi čiji će um biti rasvijetljen Božjim svjetlom i kojima će Bog otvoriti srce tako da njihov razum može progovarati intelektu drugih, da se njihovo srce može otvoriti srcima drugih. Bog  se može obraćati ljudima samo po onima koje je Bog već dotaknuo.

Kao primjer takvog čovjeka kardinal Ratzinger istaknuo je sv. Benedikta iz Nursije (480. – 543.),

koji je u vremenima dekadencije i pada uronio u potpunu samoću i – nakon brojnih duhovnih čišćenja koja je morao proći da bi se uzdigao do svjetlosti – vratio se podigavši Monte Cassino, ‘grad na gori’, koji se također nakon brojnih razaranja snažno opet dizao te stvarao novi svijet.

Dok razmatramo kako Bog podiže slaboga čovjeka i dovodi ga do potpune slobode (usp. Gal 5, 1), čini nam se još zornijim lik sv. Augustina (354. – 430.), koji je živio i radio čitavo stoljeće prije sv. Benedikta. Istaknuti europski mislilac i povjesničar, Philotheus Böhner, nazvao je Augustina Učiteljem Zapada. Razdiran požudom, neumorno i kritički tražeći istinu, mukotrpno dolazeći do vjere u Krista, vrsni retoričar i književnik, svećenik i biskup, Augustin je svoj život i učenje učinio jedinstvenim. U Povijesti kršćanske filozofije Böhner o njemu piše:

Znanost je [naime] tumač njegovu životu, život pak crpi iz izvorâ znanosti. Iz toga proizlazi povezanost sa životom, tako karakteristična za augustinovsku misao. Ona ne želi poučavati kako treba misliti, već kako treba živjeti smisleno. Po toj bliskosti životu Augustinova misao sačuvala je svoju svevremensku vrijednost i svoju nenadvladivu snagu kojom je neprestano utjecala na zapadnu misao, sve do naših dana. (…) Augustin je sigurno bio zadivljujuća osobnost koja je snažno privlačila ljude koji su ga okruživali. Njegova „punska“ gorljivost duha i strastvenost bile su u harmoniji s blagošću i ljudskim razumijevanjem. Upoznao je ponore ljudskog srce, ali i njegove visove. Krasilo ga je strastveno srce i pogled upravljen uvis.

Posebno to potvrđuju Ispovijesti (Confessiones) koje je sv. Augustin dovršio 399. godine. Kao što naslov kaže, to je djelo s jedne strane autorovo priznanje njegovih slabosti i grijeha iz vremena prije obraćenja i svojevrsna ispovijed te, s druge strane, ispovijest vjere u Boga Stvoritelja i Otkupitelja i izraz hvale i slave Njegovu čudesnom djelu stvaranja. Confessiones su i poseban Augustinov traktat koji rasvjetljuje kako je vapio za Božjim milosrđem i kako se Bog samilosno sagibao nad njegovim slabostima i liječio ih. Bile su to prvenstveno duhovne slabosti, iako je Augustin spominjao i tjelesne bolesti koje su ga morile.

Razbolio se ozbiljno nakon svog dolaska iz Kartage u Rim. Tada je kršćanstvo doživljavao kao religiju ‘malih’ ljudi, nedostojnu obrazovanog čovjeka kakvim se smatrao. Tako je za Sveto Pismo zapisao da mu se ta knjiga činila nedostojna da je usporedim s Ciceronovim dostojanstvom. (…) Nadut od oholosti sâm sam se sebi činio velik. (III, 5)[4] U carskom ga gradu, kako piše, snađe bič tjelesne bolesti, i već sam bio na putu u pakao… Nije mu bilo ni na kraj pameti da bi se obratio Bogu s molbom da ga spasi, već u ludosti sam se rugao savjetima tvoga lijeka (V, 9). Tek je kasnije saznao da je za njega ustrajno molila njegova mati, sv. Monika, iako nije znala u kakvoj se teškoj situaciji nalazio. Otada je bio duboko uvjeren da njezinim molitvama ima zahvaliti za milosrđe koje mu je Bog iskazao. Da je umro u tom stanju grijeha, nastavlja Augustin dalje:

srce moje majke, nikada ne bi ozdravilo. Ne mogu naime dovoljno izraziti koliko je srca imala za mene i s koliko me je većom tjeskobom rađala u duhu nego što me je rodila u tijelu. (…) Izliječio si me dakle od one bolesti, zdravlje si dao sinu službenice svoje (Ps 116, 16), u ono vrijeme samo tjelesno, da bi imao kome dati zdravlje bolje i sigurnije.“ (V, 9-10)

Nekoliko godina kasnije, ponovno se razbolio. Bilo je to nedugo nakon obraćenja, netom prije primanja sakramenta krštenja. Tada je već duboko vjerovao u Boga i u Njegovo milosrđe. Zato je sâm od prijatelja tražio zagovornu molitvu, tim više što je trpljenje koje je podnosio shvaćao kao zasluženu Božju kaznu za dotadašnje grijehe.

Kada ću se sjetiti svega onoga što se dogodilo u one dane praznika? Ali nisam zaboravio i neću šutjeti o žestini tvoga biča i o divnoj brzini tvoga milosrđa. Tada si me mučio zuboboljom, pa kad je toliko ojačala da nisam mogao govoriti, došla mi je misao da sve svoje koji su bili prisutni pozovem da se mole tebi za mene, tebi Bogu svakovrsnoga zdravlja. I napisao sam to na pločicu i dadoh da im se pročita. Tek što smo prignuli koljena na pobožnu molitvu, nestade one boli. Ali kakve boli! Ili kako je nestala? Uplašio sam se, priznajem, Gospodine moj i Bože moj! Tako nešto nisam bio doživio od najranijega djetinjstva. Duboko su mi se u dušu usjekle tvoje opomene, i ja sam, radujući se u vjeri, hvalio tvoje ime. Ali ta mi vjera nije dopuštala da budem bezbrižan zbog svojih prijašnjih grijeha, koji mi još nisu bili oprošteni po tvome krštenju. (IX, 4)

Prije nego mu je bilo dano radovati se vjeri, Augustin je morao proći težak i mučan proces nutarnjeg obraćenja. Doživljavao je tada velike duhovne slabosti koje su proizlazile iz duboke nutarnje podvojenosti. S jedne  strane htio se otvoriti djelovanju milosti koja ga je zvala da se radikalno opredijeli za Boga, a s druge strane je osjećao kako mu u duši jača sve snažniji otpor prema donošenju konačne odluke. Odakle to neobično čudo? I zašto je tako? – pita se sv. Augustin, pokušavajući razumjeti što osjeća. I odgovara:

Nije dakle čudo djelomice htjeti, djelomice ne htjeti, nego je to bolest duše što se ne uzdiže čitava, nego je istina podiže, a navika pritišće. I zato su dvije volje, jer ni jedna od njih nije potpuna, nego jedna ima čega druga nema. (VIII, 9)

Ovako je potom objasnio svoju osobnu borbu:

Kad sam ja odlučivao da već stupim u službu Gospodinu Bogu svome, kako sam već davno bio naumio, ja sam bio onaj koji sam htio, a bio sam i onaj koji nisam htio; ja, ja sam to bio. Ali niti sam potpuno htio, niti sam se potpuno protivio. Zato sam se borio sa sobom. (…) I sam onaj trenutak u koji sam trebao postati drugi čovjek, koliko se više približavao, toliko mi je veću grozu ulijevao; ali me nije bacao natrag, niti me odvraćao, nego me držao u neodlučnosti. (VIII, 10, 11)

Što je bio glavni uzrok tom nutarnjem otporu koji je Augustin osjećao u svojoj duši? Slikovito je zapisao:

Još su me zadržavale ludosti nad ludostima i ispraznosti nad ispraznostima, stare prijateljice moje. Hvatale su me potajno za haljine moje putenosti i tiho šaptale: ‘Zar nas ostavljaš?’ Pa onda: ‘Od ovoga časa nećemo više biti s tobom dovijeka!’ Pa onda: ‘Od ovoga časa neće ti biti dopušteno ovo i ono dovijeka!’ (VIII, 11)

A zapravo su to bili u njemu vrlo snažno ukorijenjeni okovi putene požude kojima je bio tako čvrsto sapet i kojima je ranije višekratno podlijegao, kao i ropstvo svjetovnim poslovima (usp. VIII, 6). S jedne se strane silno stidio okova požude, a s druge strane nije ih se znao odlučno riješiti. Nutarnji sukobi bili su u njemu tako snažni da se, kako piše, sve to događalo usprkos njegovoj volji (usp. VIII, 10). Nije se u potpunosti mogao osloboditi vlastite volje. U njemu nije postojao neki metafizički princip zla, kako su to propovijedali manihejci koje je slijedio punih devet godina, niti je u njemu bilo naravi neke suprotne duše (usp. VIII, 10). Odlučno je odbacivao uvjerenje da u duši dolazi do velike nutarnje podjele, da je jedna njegova narav dobra, druga zla (usp. VIII, 10).

Uzrok svoje nutarnje rastrganosti i slabosti vidio je u baštinjenim posljedicama Adamova grijeha. U shvaćanju sebe samoga pomogla mu je Poslanica Rimljanima u kojoj sv. Pavao opisuje svoju rastrganost kakvu je osjećao i sam sv. Augustin. Apostol Pavao naime u boli vapi: Jadan li sam ja čovjek! (Rim 7, 24) – i dodaje: Doista znam da dobro ne prebiva u meni, to jest u mojem tijelu. Uistinu: htjeti mi ide, ali ne i činiti dobro. Ta ne činim dobro koje bih htio, nego zlo koje ne bih htio – to činim. (Rim 7, 18-19) Izvor te nutarnje podvojenosti sv. Pavao vidi u istočnom grijehu Adamovu: Ako li pak činim ono što ne bih htio, nipošto to ne radim ja, nego grijeh koji prebiva u meni. (Rim 7, 20) Jednako je za sebe govorio sv. Augustin: ovu nutarnju podijeljenost koju je bolno osjećao, bila je kao kazna za grijeh počinjen u većoj slobodi, jer bijah sin Adamov. (VIII, 10)

Te nutarnje borbe koje su Augustinu jasno razotkrivale njegove vlastite slabosti, pomogle su mu kasnije i u borbi s Pelagijem. Prema tom monahu iz Britanije, koji je početkom 5. stoljeća djelovao i u Rimu, Adamov grijeh ni najmanje nije narušio dobrotu ljudske naravi, već je samo postao loš primjer za druge. Čovjek dakle može, nasljedujući Krista, pobijediti grijeh i postići osobnu svetost. Dovoljno je samo da čovjek konsekventno ostvaruje odluke volje. Božja milost i pomoć su mu zapravo potpuno nepotrebne.

Takva stajališta bila su u potpunoj suprotnosti s Augustinovim iskustvom. Savršeno je znao da ga Bogu nije približila njegova volja, tako slaba i neodlučna, već ponizna i žarka molitva, jedan silni vapaj u pomoć. Dobro se sjećao kako je u trenutcima pred svoje obraćenje zazivao Boga riječima koje kao da je preuzeo iz psalma: O Bože što čekaš? Dokad Gospodine? Hoćeš li se dovijeka gnjeviti? Zaboravi na naše nepravde (usp. Ps 6, 4; 77, 10). Sjećajući se u Ispovijestima tog prijelomnog trenutka u svom životu, govori:

Osjećao sam naime da me oni drže. Ispuštao sam plačne glasove: ‘Dokle, dokle ću još čekati sutra i sutra? Zašto ne odmah? Zašto da ovaj čas ne bude svršetak moje sramote?’ (VIII, 12)

I tada se dogodilo čudo. Bog je čuo Augustinov vapaj. Upravo u tom trenutku, začuo je glas dječaka ili djevojčice, kako pjevajući govori i ponavlja: Tolle, legge! Tolle, legge! – Uzmi, čitaj! Uzmi, čitaj! Augustin je razumio da je to bila zapovijed od Boga njemu upućena. Otvorio je Poslanicu sv. Pavla. Njegov pogled pao je na Apostolove riječi iz Poslanice Rimljanima:  Ne živite u gozbama i pijankama, ni u mekušnosti i nečistoći, ni u svađi i zavisti, nego se obucite u Gospodina Isusa Krista, i ne zadovoljavajte tijelu u požudama. (Rim 13, 13-14) U tom je trenutku Augustin osjetio da ga je Bog u Svom velikom milosrđu izliječio od njegove duhovne slabosti. Nisam htio dalje čitati, niti je bilo potrebno. Odmah naime kako dođoh na kraj te rečenice, raspršiše se sve tmine mojih sumnja kao pred svjetlom sigurnosti koje se razlilo mojim srcem. (VIII, 12)

Augustin kao da je postao novi čovjek – pun nutarnjeg mira, koji je s velikom čežnjom sve više težio živjeti u Kristovoj blizini. Mogao je velikom sigurnošću za sebe reći: Ne sumnjam, nego sigurno znam, Gospodine, da te ljubim. Pogodio si moje srce svojom riječju, i uzljubio sam te. (X, 6) Zato je iz njegova srca ispunjena zahvalnošću prema Onomu kojeg je nazvao Liječnikom svoje duše (usp. X, 3) potekla molitva koja u sebi sažimlje opis njegova dugog duhovnog lutanja:

Kasno sam te uzljubio, ljepoto tako stara i tako nova, kasno sam te uzljubio! A eto, ti si bio u meni, a ja izvan sebe. Ondje sam te tražio nasrćući na ta lijepa bića koja si stvorio, ja rugoba. Ti si bio sa mnom, a ja nisam bio s tobom. Mene su daleko od tebe držale one stvari koje ne bi postojale kad ne bi bile u tebi. Zvao si me i vikao, probio si moju gluhoću, zabljesnuo si, sijevuo si i rastjerao moju sljepoću, prosuo si miomiris, a ja sam ga upio pa uzdišem za tobom, okusio sam pa gladujem i žeđam, dotakao si me, i ja gorim za mirom tvojim. (X, 27)

Gospodine Bože, smiluj mi se!

Sveti Pavao u Drugoj Poslanici Korinćanima braći u Korintu piše:

Jer vi tražite dokaz da u meni govori Krist koji prema vama nije nemoćan, nego je snažan među vama. I raspet bî, istina, po slabosti, ali živi po snazi Božjoj. I mi smo, istina, slabi u njemu, ali ćemo po snazi Božjoj živjeti s njime za vas. (2 Kor 13, 3-4)

Kada je sv. Ivan Pavao II. Veliki u Činu posvete svijeta Božjemu milosrđu prosio Boga Oca da izliječi našu slabost molio Ga je da nam u Kristu i po Kristu pokaže Svoju snagu, da sve više budemo svjesni djelovanja one iste otkupiteljske moći u nama koju je prije vjekova u svojim Ispovijestima tako slavio sv. Augustin:

Velik si, Gospodine, i hvale dostojan veoma; velika je tvoja snaga i mudrosti tvojoj nema mjere. I hvaliti te želi čovjek, sićušan djelić tvoga stvorenja (…). Ti ga potičeš da traži radost hvaleći tebe, jer si nas stvorio za sebe i nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi. (…) Tko će mi dati da se smirim u tebi? Tko će mi dati da dođeš u moje srce i da ga opojiš, pa da zaboravim svoja zla i zagrlim jedino dobro svoje, tebe? Što si ti meni? (…) Reci mi po milosrđu svome, Gospodine Bože moj, što si ti meni. Kaži duši mojoj: Spasenje tvoje ja sam. Tako reci da čujem. Evo uši srca moga pred tobom su, Gospodine; otvori ih i kaži duši mojoj: Spasenje tvoje ja sam. Hrlit ću za tim glasom i uhvatit ću te. (I, 1, 5)

mons. Marek Jędraszewski, nadbiskup, metropolit krakovski

Izvor: Svetište Božjega milosrđa, Krakov, u veljači 2022., uz dopuštenje
Prijevod s poljskog: Jelena Vuković; lektura: Marija Vuković

[1] Prijevodi biblijskih citata, ako drugačije nije naznačeno, preuzeti su mrežne stranice Kršćanske sadašnjosti https://biblija.ks.hr; pristupljeno: 2. 3. 2022.

[2] U ovom je slučaju, radi očuvanja smisla, redak preveden iz poljskog izvora koji glasi: Oskarża mnie moja słabość (Optužuje me moja slabost), a zbog razlike u prijevodima. U hrvatskom prijevodu redak Psalma glasi: Ustao je proti meni da svjedoči i u lice mi se baca klevetama.

[3] Prijevod preuzet: https://www.bitno.net/vjera/aktualnosti/prva-propovijed-pape-ivana-pavla-ii-ne-bojte-se-stovise-sirom-otvorite-vrata-kristu/  prema: http://osapientia.blogspot.com/(pristupljeno: 2. 3. 2022.).

[4] Prijevod prema: Sv. Aurelije Augustin, Ispovijesti, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1983. (i svi daljnji citati iz Ispovijesti)