AUTOR: fr. Zvonko Džankić, OP
Činilo se kako je čovjek XXI. stoljeća već odavno napustio oružani oblik komuniciranja i sve razmirice prepustio mirnom rješenju. No, to je samo privid - san. Da je tome tako svjedoči nemilosrdna ratna mašinerija koja gazi sve pred sobom, ne mareći za život koji je Bog „posadio“ u ovaj svijet da ga usavršuje i očituje Njegovu ljepotu. Sadržajnost i duhovnost korizmenog vremena, zamijenili su zvuci sirena, eksplozije, zbjegovi djece, staraca, nemoćnih i svih onih koji su pred zlom morali napustiti svoj dom.
Evanđelje koje slušamo o prvom danu travnja ističe kako je skupina Židova vrebala na Isusa da ga uhvate. Razvidno je kako su na sceni isti igrači laži i mržnje. On, koji je u svijet unio ljubav i izmijenio njegove note te otjerao tmine zla, postao je persona non grata. Skupina licemjera i farizeja radi o Isusovoj glavi - žele ga kamenovati, uhititi i ubiti. Na drugome mjestu optužuju ga da je opsjednut i predbacuju mu da huli na Boga. Valja primijetiti kako se neke stvari ponavljaju u životu. Ne rijetko se mišljenja ne donose na temelju osobnog susreta nego na temelju glasina što se itekako moglo vidjeti u Isusovu slučaju. Naime, farizejski i svećenički lobi dočuvši što se to o Isusu po trgovima govori, smišljaju kako da ga uhite. Sin Božji se ne boji. Sve mu je već odavno poznato – ono što se ima zbiti, no kako piše evanđelist: „Nitko ne stavi na nj ruke jer još nije bio došao njegov čas.“ On je u Očevima rukama i nije došao sam od sebe, nego je poslan do Oca.
Uvodni nas dio Evanđelja podsjeća kako je Isus obilazio Galilejom i nije htio u Judeju jer su Židovi tražili da ga ubiju. S jasnom slikom o svemu onome što se ima dogoditi, Sin Božji naviješta Kraljevstvo Božje, ozdravlja, prašta i svjedoči ljudima Božju ljubav. Ne zamara se onim što ga očekuje i što su mu spremili, nego onim što još može učiniti za čovjeka. Upravo ovo potonje bi trebalo biti smjerokaz za naš život, a to je da i mi djelujemo poput Spasitelja – da ljubavlju mijenjamo svijet unatoč oružanoj agresiji, laži i svakom obliku zla. Valja biti poput Dobrog pastira koji se ne boji položiti svoj život za svoje.
U filmu Delta Force koji je inspiriran istinitim događajem otmice aviona iz 1985., Libanonski teroristi otimaju američki zrakoplov na putu iz Atene za New York. Pilot otetog zrakoplova prisiljen je preusmjeriti let za Bejrut. Teroristi počinju odvajati židovske turiste od ostatka putnika. No, tada se događa jedan od najdirljivijih trenutaka filma kada William O’Malley, katolički svećenik ustaje i odlazi u prve dio klase u kojem su bili smješteni Židovi. Zbunjeni situacijom, teroristi ga pitaju što želi. Odgovara da je katolički svećenik i sljedbenik Isusa Krista – Židova. Prema tome, i ja sam Židov te ako uzmete njih, morate uzeti i mene. Razvidno je kako nas njegov primjer podsjeća na Dobrog pastir koji se ne boji svoj život položiti za ovce i poziva na kako je to rekao papa emeritus Benedikt XVI.:„zanos vjere u Isusa Krista, jedinog spasitelja svijeta, da ponovno u njoj oživi radost što kroči putom koji joj je pokazao i svjedoči na konkretan način preobražavajuću snagu vjere“.
