Događaji iz sedmoga poglavlja Knjige proroka Izaije smješteni su u vrijeme judejskoga kralja Ahaza, kad su kralj sjevernoga Izraela sa sjedištem u Samariji, čije je ime bilo Pekah, i aramejski kralj, koji se zvao Rason, započeli rat protiv Judeje. O tom ratu izvješćuje i Druga knjiga o Kraljevima pa govori o tome kako su ovi kraljevi opsjedali i sâm Jeruzalem, premda ga nisu mogli osvojiti, ali je judejski kralj izgubio vlast nad područjem Edoma, to jest jugoistočno od Mrtvoga mora. Ondje se, osim toga, kaže i da je tom prilikom judejski kralj Ahaz potražio pomoć od asirskoga kralja, oslanjajući se tako na novu veliku silu na Bliskom istoku.
U trenucima opsade Jeruzalema, Izaija čuje ove Božje riječi: „Iziđi pred Ahaza, ti i sin tvoj Šear Jašub, do nakraj vodovoda gornjeg ribnjaka na putu u Valjarevo polje. Reci mu: 'Pazi, smiri se, ne boj se, i nek' ti ne premire srce od ovih dvaju ugaraka zadimljenih od raspaljenog bijesa Rasona aramskog i sina Remalijina, jer Aram, Efrajim i sin Remalijin smisliše tvoju propast.' Pođimo, rekoše, na Judeju, uplašimo je i osvojimo da u njoj zakraljimo sina Tabelova“ (Iz 7,3-6).
Izaija, dakle, mora sa sobom povesti svoga sina Šear Jašuba. Nije to tek usputna opaska. Njegov sin nosi simbolično ime. Hebrejske riječi šear jašuv znače: „Ostatak će se vratiti.“ Misli se pritom na narod koji će se naći u progonstvu, ali ga Gospodin ondje neće zaboraviti. Bog uvijek promatra događaje iz perspektive vječnosti. Ahaz neće doživjeti ni izgon naroda, a kamoli njegov povratak, ali Bog već o tome vodi računa i zato se čovjek ne treba bojati pred nesigurnostima sadašnjega časa.
Izaija će kralja Ahaza naći uz vodovod, jer je kralj u pripremama za rat pošao provjeriti zalihe vode, što je od životne važnosti u okolnostima opsade grada, kad vojske susjednih zemalja prijete propašću grada i cijele zemlje, te žele postaviti za kralja nekoga drugoga.
Bog naglašava: „To se neće zbiti: toga biti neće!“ (7,7). Dovoljna je njegova volja, njegova odluka. Kakvagod bila ljudska nastojanja, kakvegod sile bile uključene u neke događaje, kakvegod opasnosti prijetile, Božja je konačna odluka, a njegova je sila nenadmašiva.
Zanimljiv je nastavak Božjeg objašnjavanja. On kaže: „Damask je glava Aramcima, a Damasku je glava Rason; Samarija je glava Efrajimcima, a Samariji glava je Remalija. Još šezdeset i pet godina, i Efrajim, razoren, neće više biti narod“ (7,8-9). Posljednje riječi jasno ukazuju na asirsko osvajanje aramejskog kraljevstva i sjevernog izraelskog kraljevstva koje će ubrzo nastupiti. Bog i u ovom slučaju poznaje buduće događaje i njima upravlja. Na prvi pogled nije razumljivo zašto Bog naglašava da je Damask glava, to jest glavni grad Aramejcima i da je Samarija glavni grad Efrajimcima, to jest sjevernom Izraelu. Nije jasno zašto naglašava da je Rason glava Damasku, to jest da kralj Rason vlada u Damasku, kao i Remalija, otac kralja Pekaha, u Samariji.
Ove riječi postaju jasnije u završnom retku ovog odlomka. Bog u njemu kaže: „Ako se na me ne oslonite, održat' se nećete!“ (7,9). Kao što je Damask glava Aramejcima, a Rason glava Damasku, kao što je Samarija glava Efrajimcima, a Remalija glava Samariji, tako je, još i više, Jeruzalem glava Judejcima, a Bog glava Jeruzalemu.
Bog ohrabruje Ahaza da se ne treba plašiti, jer je ionako sve u Božjim rukama i u Božjem naumu. Također ga upozorava da se ne treba oslanjati na svoje zalihe vode, na svoje saveze s velikim silama poput Asirije, jer je Bog pravi vladar u Jeruzalemu. Jedino je pitanje ima li Ahaz toliko vjere i toliko poniznosti da, premda kralj u Jeruzalemu, prihvati Božju vrhovnu vlast i posluša njegovu riječ.
U izrazu: „Ako se na me ne oslonite, održat' se nećete!“ prisutna je i lijepa igra riječi. Hebrejski glagol 'osloniti se' u svome korijenu ima riječ aman koja znači i čvrsto stajati. Također i glagol 'održati se' u sebi skriva ovu riječ aman. Bog je taj koji daje čvrstoću i stabilnost. On daje sigurnost. Od hebrejskoga glagola aman nastala je i riječ amen koja izriče čvrstoću i stabilnost izgovorene riječi. Božja je riječ 'amen' – čvrsta, stabilna i sigrna. Bog je 'amen' – čvrst oslonac, stijena na kojoj svaki vjernik treba izgraditi svoj život, ne tražeći drugdje svoje sigurnosti i ne podliježući iracionalnim strahovima.
