Od trinaestog do dvadeset i trećeg poglavlja u Knjizi proroka Izaije nalazimo niz proroštava o stranim narodima, pa se tako govori o Babilonu, o Asiriji, o Moabu, o Damasku, to jest o Aramejcima, o Kušu, to jest o Etiopiji, o Egiptu, o Ašdodu u kojem su živjeli Filistejci, te o Tiru i Sidonu, to jest o Feničanima. Svi ovi narodi bili su neprijateljski raspoloženi prema Izraelcima i imali su neku ulogu u progonstvu Izraela i Jude, te im je svima predviđena propast.

Unutar toga velikoga odjeljka Izaijine knjige nalazi se, u četrnaestom poglavlju, tekst o povratku Izraelaca iz progonstva, koji je prikazan kao počinak. Slična ideja može se naći i kod proroka Zaharije koji u jednom od svojih viđenja govori o zemlji u vremenu nakon povratka iz babilonskog progonstva i kaže: „Sva zemlja počiva i miruje“ (Zah 1,11).

Sve započinje uvodnim proznim riječima: „Da, smilovat će se Gospodin Jakovu i opet izabrati Izraela, dati mu da počine u svojoj zemlji“ (14,1). Tada se prorok obraća izravno narodu: „U dan kad ti Gospodin dade da počineš od svojih stradanja, nemira i teškog robovanja kojima te pritisnuše, zapjevat ćeš ovu rugalicu kralju babilonskom“ (14,3-4).

Riječ je ovdje, dakle, o pjesmi rugalici o babilonskom kralju, o onome koji je bio odgovoran za nevolje Judejaca. Uz Babilon i uz njegova kralja vezani su izrazi: silnik i tlačenje, no toga silnika iznenada nestaje, kao i njegova tlačenja, a njegovo žezlo, kao znak njegove vlasti, slomljeno je. Zato prorok ponavlja: „Počiva, miruje sva zemlja kličući od radosti“ (14,7). Čak se čempresi i libanonski cedri raduju i u klicanju se obraćaju palome babilonskom kralju: „Otkako si pao, ne dolaze nas više sjeći!“ (14,8). Pad Babilona znači sigurnost za sve.

Slijedi prizor koji obiluje mitološkim motivima, gdje babilonski kralj silazi u podzemlje, a ondje ga dočekuju oni koji su mu prethodili u zloći i porobljavanju naroda. Prorok donosi sliku podzemlja kakva je bila uobičajena u njegovo doba. Tu još nema govora o paklu u kršćanskom smislu te riječi. Podzemlje, hebrejski šeol, sličnije je hadu iz grčke mitologije, mjestu gdje borave sjene pokojnika. Sada se sjene prethodnih vladara i tlačitelja bude i kažu babilonskom kralju: „I ti si skršen k’o i mi, nama si sličan postao. Oholost se tvoja sruši u podzemlje i buka tvojih harfa; pod tobom je ležaj od truleži, a crvi tvoj su pokrivač“ (14,10-11). Sva slava koju je kralj imao u ovome svijetu, dok je vladao velikim prostranstvima i mnogim narodima, sada je nestala. Čeka ga nestanak u smrti i truleži.

Slika moćnika koji biva svrgnut te gubi svoju moć i slavu postat će draga novozavjetnim piscima. Osobito će biti prisutna u Marijinu Veliča, a svoje odjeke nalazi i u Isusovim Blaženstvima.

U nastavku se sjene palih kraljeva i dalje obraćaju babilonskom kralju: „Kako pade sa nebesa, Svjetlonošo, sine Zorin? Kako li si oboren na zemlju, ti, vladaru narodâ? U svom si srcu govorio: ‘Uspet ću se na nebesa, povrh zvijezda Božjih prijesto ću sebi dići. Na zbornoj ću stolovati gori na krajnjem sjeveru. Uzaći ću u visine oblačne, bit ću jednak Višnjemu.’ A sruši se u podzemlje, u dubine provalije!“ (14,12-15). Ove riječi, uz bogatu uporabu mitoloških slika, još snažnije naglašavaju promjenu sudbine kralja tlačitelja. On je prikazan kao da je pao s nebesa, kao onaj koji je htio vladati poput Boga. Gora na krajnjem sjeveru suprotnost je podzemlju. Dok su u podzemlju boravile sjene umrlih, na gori na krajnjem sjeveru bilo je prebivalište bogova, besmrtnika. Babilonski kralj htio je zauzeti mjesto Boga. Sjene ga nazivaju 'Svjetlonošom' i 'sinom Zore'. Pod hebrejskim izrazom koji je ovdje preveden 'Svjetlonoša' obično se prepoznaje mladi mjesec, pa bi tako i taj izraz i izraz 'sin Zore' navješćivali nešto novo, novi život, novu nadu, nešto što će tek u budućnosti pokazati svoj pravi sjaj i pravu slavu. Ipak, budućnost se pokazala mračnom i kralj je završio među sjenama, a ne u svjetlu. Srušio se u dubine provalije.

Njegova zla sudbina postaje opomena svima: „Koji te vide, motre te i o tebi razmišljaju: 'Je li to čovjek koji je zemljom tresao i drmao kraljevstvima, koji je u pustinju svijet obraćao i sa zemljom sravnjivao gradove, koji sužnjeva svojih nikad nije kući otpuštao?' Kraljevi naroda svi u časti počivaju, svaki u svojoj grobnici. A ti si iz groba izbačen kao smeće odvratno, pokriven poklanima, mačem probodenima, koji su na ploče grobne pobacani k’o strvina zgažena!“ (14,16-19). Sudbina koju je kralj namijenio onima koje je potlačio, sada je snašla njega samoga. On neće biti pridružen pravednim kraljevima koji su zaslužili častan spomen i uređeno grobno mjesto. Njegov će spomen biti izbrisan (usp. 14,20).

Kasnija kršćanska tradicija, preuzimajući latinski prijevod riječi 'Svjetlonoša' – Lucifer, iščitavala je ove retke o babilonskom kralju kao retke koji govore o Sotoni, o njegovoj težnji da zauzme mjesto Boga, da se uzdigne, o njegovom nastojanju da pokori cijeli svijet, da zavlada nad svima, ali i o njegovom padu kao posljedici spasiteljskog djela Sina Božjega. Sin Božji, Isus Krist, jest onaj koji donosi počinak, ne samo Obećanoj zemlji, nego svemu svijetu i svemu stvorenju. Dok je Sotona odbačen daleko, oni koji su u Kristu pomireni došli su blizu. U Poslanici Efežanima čitamo: „Sada pak, u Kristu Isusu, vi koji nekoć bijaste daleko, dođoste blizu – po Krvi Kristovoj. Doista, on je mir naš. on koji od dvoga učini jedno: pregradu razdvojnicu, neprijateljstvo razori u svome tijelu. Zakon zàpovijedi s propisima obeskrijepi da u sebi, uspostavljajući mir, od dvojice sazda jednoga novog čovjeka  te obojicu u jednome Tijelu izmiri s Bogom po križu, ubivši u sebi neprijateljstvo.  I dođe te navijesti mir vama daleko i mir onima blizu, jer po njemu jedni i drugi u jednome Duhu imamo pristup Ocu“ (Ef 2,13-18).