homilije korizma 1

 

Poštovani slušatelji Radio Marije, srdačno vas pozdravljam u ovu 5. korizmenu nedjelju koju nazivamo i Gluha nedjelja, naime na ovu nedjelju prije Cvjetnice više se nisu svirale orgulje do Uskrsa nego se pjevalo bez pratnje orgulja a capella. Na početku izražavam jednu svoju teškoću. Ja vas ne vidim. Teško mi je govoriti ljudima koje ne vidim, zato vas moram vidjeti na neki način očima vjere. Gledam vas koji ste možda na bolesničkoj postelji, gledam vas koji biste možda sada rado bili u crkvi ali vam je daleko, gledam vas majke koje ste kod kuće sa svojom malom djecom, gledam vas koji ste u svojem automobilu i putujete prema nekom odredištu i mogao bih tako nabrajati vas, poštovani slušatelji, u mnogim različitim situacijama u kojima se nalazite. No, pokušajmo u ovih nekoliko minuta biti zajedno kao slušatelji Božje riječi, a to je ono što nas čini zajednicom.

Čuli smo, naime, Božju riječ koju nam zadaje liturgija 5. korizmene nedjelje. Kakva je to Božja riječ i kome je ona upućena? Neki će reći: „Pa to je stara Božja riječ, stara već 2000 a i više godina, to je nešto zastarjelo i to se ne isplati slušati nama, ljudima 21. stoljeća“. Neki nama kršćanima predbacuju: „Vi ste zaostali, vi ste i nekih prošlih vremena, iz prošlih stoljeća.“ No, mi ne odgovaramo takvima, nego se pitamo što tim starim zapisima i riječima Bog nama danas progovara. Govori zapravo svakome čovjeku, ljudima svih vremena i onima koji su živjeli prije nas i nama danas i onima koji će živjeti na ovoj zemlji do konca svijeta. Kako prepoznati Božju riječ koja je upravljena nama danas? I meni, kao biskupu koji govorim i naučavam, i tebi koji slušaš. Zajedničko nam je da prepoznamo Božji govor kao uvijek novi, suvremeni i svi zajedno slušamo kao učenici. Svi smo mi učenici. Nije li zajednička tvrdnja svakome čovjeku koju je Isus izrekao kada je s učenicima krenuo prema kući prijatelja Lazara? Lazar je umro. Za svakoga od nas bit će jednom izrečena ta rečenica. Josip je umro, Ivan je umro, Marija je umrla, Marta je umrla i slično. Izgovorit će se ime i reći umro je, umrla je. To je vijest koja uznemiruje čovjeka. I Isusa je uznemirila vijest o smrti prijatelja Lazara i kad je vidio žalost sestara Marte i Marije, bio je uzbuđen i potresen u Duhu, pa ih upita: „Kamo ste ga položili?“ Odgovoriše mu: „Gospodine, dođi i pogledaj.“ I zaplaka Isus. Isus plače sa zaplakanima i ožalošćenima. On suosjeća s čovjekom, ali treba naći izlaz iz te naoko bezizlazne situacije. I nama se čini kada se opraštamo od naših pokojnika: zemlja i ništa više, prah i prašina. Gotovo je. Nema više ničega. Čovjek je nestao. Nema ga. Mnogim ljudima tu je završetak razmišljanja o čovjeku, no mi kršćani slušamo Učitelja koji tješi Martu: „Uskrsnut će tvoj brat! Ja sam uskrsnuće i život! Tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će! I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada. Vjeruješ li ovo?“ pita Isus Martu, ali to je zapravo pitanje upravljeno svakome od nas. Vjeruješ li ovo ti, brate i sestro, koji me sada slušaš? Vjeruješ li, ne meni koji sada govorim, nego vjeruješ li onome koji je umro na križu, ali nije ostao u smrti nego je uskrsnuo i sada dovijeka živi proslavljen u Nebu. Presudno je pitanje vjere, a vjera nije nešto što se može jednom steći i imati za cijeli život. Možemo slobodno reći da je vjera jedan proces u našem životu. Ona može biti slabija ili jača. Ona može biti prožeta sumnjama. Može čak i nestati. Vjeru treba neprestano jačati i ona mora u našem životu rasti, vjeru treba hraniti. Potrebni su nam primjeri vjere. Te primjere, velika većina nas, možda smo primili u svojoj obitelji, od naših roditelja, oca i majke, ili naših susjeda i prijatelja, jedne župne zajednice. Evo, ovih dana se upravo spominjemo smrti sluge Božjega kardinala Franje Kuharića i ispričat ću vam sada događaj koji je upravo mene, na neki način, još više učvrstio u vjeri. Naime, kada smo 11. 03. 2002. godine čuli pred jutro vijest „umro je kardinal Kuharić“ brzo smo se sabrali kraj njegovoga kreveta gdje je još mrtav ležao, nadbiskup kardinal Josip Bozanić, biskup Vlado Košić, mons. Vlado Stanković i ja. Tada smo najprije se pomolili kod njegove bolesničke, odnosno smrtne postelje, preporučili ga Gospodinu, a onda je kardinal Bozanić otvorio oporuku, svi smo sjeli kraj njegovoga stola i slušali smo što nam sada kardinal Kuharić govori. Ovdje na zemlji više ne govori, ali govori onime što je zapisao. On kaže: „Obredi moga pokopa neka budu prožeti vjerom u život vječni i uskrsnuće tijela. Uvijek sam čvrsto i radosno vjerovao u tu Božju istinu o čovjeku. To je najsvetija, najpotresnija i najsudbonosnija istina o postojanju čovjeka. Posljednje stvari stoje pred svakim čovjekom kao konačna stvarnost pred kojom stoji naš posljednji izbor: prihvatiti zauvijek Božju ljubav ili ju zauvijek odbaciti. Uvijek sam o toj istini rado razmišljao. Rado sam je propovijedao. U tome je sav smisao i bit našeg postojanja. Zato je smrt sveti trenutak rađanja za vječnost. Kada budete čitali ovu oporuku ja ću već proći kroz iskustvo tog otajstvenog prijelaza i susreta s božanskim sucem. Kakva spoznaja! Nova i vječna! Ljudima na zemlji nepriopčiva. Istina je otkrivena. Prijatelji, samo to je važno.“ To je dio njegove oporuke, a na poseban način me je impresionirala ona rečenica kada smo bili tamo i sjedili, a on piše: „Kada budete čitali ovu oporuku ja ću već proći kroz iskustvo tog otajstvenog prijelaza i susreta s božanskim sucem.“ 

Puno toga je lijepoga napisano u toj oporuci koju bi trebalo i više puta pročitati i o njoj razmišaljati. Dodao je još mnogo toga. Evo još smo jednoga citata: „Kao zagrebački nadbiskup i metropolita molim svoju veliku duhovnu obitelj, Zagrebačku nadbiskupiju i cijelu Crkvu u hrvatskom narodu, da čuva i živi cjelovitu katoličku vjeru u osobnom, obiteljskom i narodnom životu. Istina će vas osloboditi. Božje zapovijedi su temelj života svakoga čovjeka, obitelji i naroda.“ Ove riječi iz oporuke kardinala Kuharića i meni su bile sigurno poticaj da učvrstim svoju vjeru u uskrsnuće tijela i da hrabro idem ovim zemaljskim životnim putem prema onom vječnom Uskrsu, a mi smo sada evo dva tjedna do Usrksa, i nastojte upravo u tom vremenu učvrstiti svoju vjeru da bismo rado proslavili ovogodišnji Uskrs, ali i da bismo se radovali onom vječnom Uskrsu u Nebu. Amen.                     

 Slusaj Homiliju 1

Radio Marija

02:15 Krunica - Žalosna otajstva
02:40 Glazba
03:30 Čitamo knjigu - p. Mirko Nikolić: "Gabrić još govori - 33 godine poslije"
04:00 Glazba

FREKVENCIJE

Zagreb: 96,4 MHz i 106,8 MHz

Virovitica: 88,3 MHz

Split: 97,2 MHz

Vinkovci - Vukovar: 91,6 MHz

Opatija - Rijeka: 88,8 MHz

Varaždin - Čakovec: 96,5 MHz

Satelit: EUTELSAT 16E, 11595 MHz

Za slušatelje u SAD-u 1.712.832.8487

Duhovni kutak

P. Niko Bilić - uz današnje Evanđelje: Judine škude (Mt 26,14-25)

Danas, u srijedu Velikoga tjedna u središtu evanđelja stoji izdaja i Judine škude. Evanđelju po Mateju zahvaljujemo precizan podatak o 30...

Opširnije...

Molitvene nakane

„Zahvaljujemo uvijek Bogu za sve vas i bez prestanka vas se sjećamo u svojim molitvama“ (1 Sol 1,2). Svakog dana uključujemo vaše nakane u molitvu krunice koju zajedno molimo svakim danom u 15:15. Svoje nakane i želje možete nam poslati ovdje.

world-family.png

Prosinac 2020
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31

FG-TAB.png

Logo

UDRUGA RADIO MARIJA

Kameniti stol 11

10000 Zagreb Croatia

Ured: +385 1 23 27 100

Program: +385 1 23 27 777; 099 502 00 52

Redakcija: +385 1 2327000

E-pošta: info@radiomarija.hr

Copyright © Radio Marija 1997-2023

Design and development

Radio Marija

Udruga Radio Marija neprofitna je, nevladina i nepolitička građanska udruga, osnovana u Hrvatskoj godine 1995. Prvi inicijativni odbor nastao je u krilu Pokreta krunice za obraćenje i mir, a uoči osnutka uspostavljena je i suradnja s Radio Marijom iz Italije. Ideja i prvo ostvarenje Radio Marije počinje 1983. u župi Erba na sjeveru Italije. Radio Marija se postupno širi i uskoro obuhvaća cijeli talijanski nacionalni prostor.

Nakon toga osnivaju se i uspostavljaju udruge i radijske postaje s imenom Radio Marija u četrdesetak zemalja, počevši od Europe, obiju Amerika, Afrike, pa sve do Filipina na drugome kraju azijskoga kontinenta. Sve su nacionalne udruge utemeljene autonomno u svojim zemljama, a međusobna se povezanost ostvaruje preko zajedničke krovne udruge pod imenom Svjetska obitelj Radio Marije (World family of Radio Maria). WFRM utemeljilo je sedam članica, među kojima je i hrvatska Udruga Radio Marija.