Pri razmatranju Krista na križu sv. Damjana, odmah nas preplavi spokojstvo. Napušten od većine svojih sljedbenika, Krist umire polagano i bolno. Pa ipak njegovo lice odražava potpuni mir.

Dok je sv. Franjo promatrao križ i tjeskobno se molio za Božje vodstvo, Kristovo spokojstvo je moralo djelovati na njega pa je postigao slično, smireno povjerenje u Božju volju. U vlastitu suočavanju s protivštinama u životu mogli bismo nekoliko trenutaka razmatrati ovaj križ i naći na Kristovu licu mir kojega nam želi podariti. Jer, štogod nas zadesilo, Bog upravlja svim stvarima.

‘Obični’ sveci

Križ sv. Damjana simbol je nade svakome koji čezne za svetošću. Zašto? Zato jer tako jasno prikazuje spokojnog, raspetog Gospodina, našeg Kralja, čija nam je smrt donijela milost i omogućila da postanemo sveti, ali i jer je križ toliko načičkan običnim ljudima čija svetost dolazi od duhovne blizine Isusu u njihovoj običnosti. Mogli bismo smatrati kako je Blažena Djevica Marija izvanredna osoba i da je naravno izvanredno obdarena milošću. Samo je nju Bog među svim ljudima očuvao od istočnog grijeha i ona je uvijek surađivala s Božjom milošću. Ali njen je život bio posve običan. Obavljala je svoje svakodnevne dužnosti, pomagala je potrebitima i ostala je razmjerno nepoznata, u sjeni veoma poznatog (neki bi rekli zloglasnog) Sina. Drugi sveci prikazani na križu bili su također obični. Čak i sv. Ivan, evanđelist, najizvanredniji među običnima bio je obični ribar prije nego li je postao evanđelist.

U meditaciji na križ sv. Damjana uviđamo da se svetost postiže jedino svakodnevnim življenjem naših života. Svi oni naslikani na križu proživjeli su neke drastične događaje. Neki su bili očevidci izdaje i smrti ljubljenog prijatelja. Drugi su imali iskustvo obraćenja koje im je pomoglo da shvate kako Bog treba biti na prvom mjestu u njihovu životu. Neki su pretrpjeli progon zbog svoje vjere. Međutim, nismo li svi mi doživjeli slična iskustva pa i više od toga? Naši nas doživljaji čine svetima. Način na koji na njih odgovaramo može nas posvetiti. Postajemo sveti jer ostajemo bliski Isusu, vjerujemo mu, učimo od njega, ljubimo njega i sve bližnje, te činimo ono što nam je zapovijedio činiti. Kristove raširene ruke na križu otvorene su i grle sve one koji mu hrle u zagrljaj. Svaka obična osoba dobrodošla je!

Veličina križa

Većina ljudi poznaje reprodukcije križa sv. Damjana u raznim veličinama. Većina ljudi ne zna da je izvorni križ izrađen u svojoj pravoj veličini. Kada osoba kleči pred križem u bazilici sv. Klare Asiške, odmah ju zapanji Kristova slika u pravoj veličini. Gotovo da povjeruje kako se nalazi podno križa na Kalvariji.

Ikonograf je naime htio postići baš taj osjećaj Kalvarije. Krist je naslikan u veličini čovjeka. Visi pred promatračem u boli, ali i u slavi, lišen svega, međutim drži se kraljevski. Okupljeni oko njega nalaze se manji ljudski likovi, poput patuljaka pred svojim Gospodinom. Relativne veličine ovih promatrača ukazuju na stupanj njihove svetosti. U duhovnom smo smislu svi mi patuljasti pred Gospodinom, pa čak i najveća svetica, njegova Majka. Ali u usporedbi s njom i sa sv. Ivanom, Marijom Magdalenom, Marijom Kleofinom i stotnikom (drugim likovima osim Krista, najvećima na križu), mi smo duhovni moljci. Oni su imali hrabrosti biti s Kristom podno križa, ali mi bježimo od naših križeva a često i od Krista na križu. Kada vjernici kleče pred originalnim križem sv. Damjana, osjećaju se sićušno, iako su im tijela skoro jednako velika kao i Gospodin. Je li to zato što je križ dignut iznad nas? Ili dolazi li naš osjećaj malenosti iz unutrašnjosti naše duše koja iznenada uviđa koliko mora rasti da postane odraz Krista? Koliko moramo biti dobri da nas križ sv. Damjana učini patuljcima! Koliko dobrostivi da shvatimo kako je samo naš Gospodin Bog, a mi njegova stvorenja koja potrebuju spasenje!

Kristovo kućanstvo

Kada neka osoba umire, obično su s njim ili s njom članovi njene obitelji ili možda jedan ili dvojica bliskih prijatelja. Dok zurimo u križ sv. Damjana i razmatramo ga u svjetlu Svetog pisma shvaćamo da je jedini bliski član Isusove obitelji pri njegovoj smrti bila Njegova Majka, Marija. Sveto pismo nam veli da su na Kalvariji bili prisutni i sv. Ivan evanđelist i Marija Magdalena. Marija Kleofina je možda isto bila tamo. Križ sv. Damjana pokazuje ova četiri lika a i peti lik stotnika koji je izgradio sinagogu i čijeg je sina Krist iscijelio. Možda je to bio isti onaj stotnik podno križa, a možda nije. No, u svakom slučaju, iza stotnikove glave nalazi se jedno drugo, manje, namršteno lice i neke druge glave iza njega. To je kućanstvo našeg stotnika. Sveto Pismo govori kad je stotnik povjerovao u Krista, i cijelo njegovo kućanstvo je povjerovalo također. Ikonograf sv. Damjana je naslikao cijelo kućanstvo nazočno za Kristova umiranja na križu.

Znači li to da su ti ljudi doista bili tamo? Najvjerojatnije nisu. Ali znači da Isus smatra sve koji vjeruju u njega – od svoje savršene Majke sve do nas, grješnika – dijelom Svog kućanstva. Prisno smo vezani uz njega i smatra da ga ljubimo te da bismo nazočili njegovim posljednjim trenutcima da smo kojim slučajem u ono doba živjeli.

Preobraženje na križu sv. Damjana

Preobraženje znači ‘promjenu oblika ili izgleda’. Postojeće se mijenja u nešto posve drugačije.

Pripovijest o Kristovu preobraženju pojavljuje se u tri od 4 evanđelja (Matej, Marko i Luka). Čini se da Ivan evanđelist spominje preobraženje kada veli: ‘i vidjesmo slavu njegovu – slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca – pun milosti i istine.’ (1, 14). Čini se i da sv. Petar misli na taj isti događaj: ‘…nego kao očevidci njegova veličanstva. Od Oca je doista primio čast i slavu kad mu ono od uzvišene Slave doprije ovaj glas: ‘Ovo je Sin moj, Ljubljeni moj, u njemu mi sva milina!’ Taj glas koji s neba dopiraše, čusmo mi koji bijasmo s njime na Svetoj gori.’ (2 Pt 1, 16-18).

Na brdu Tabor: ‘i preobrazi se pred njima. I zasja mu lice kao sunce, a haljine mu postadoše bijele kao svjetlost’ (Mt 17, 3). Apostoli, Petar, Jakov i Ivan otišli su na Goru Tabor s običnim židovskim tesarom a bili su blagoslovljeni viđenjem Boga. Vidimo slično preobraženog Krista na križu sv. Damjana. Raspeće je bilo krvavo i grozno. Pa ipak, Krist na križu sv. Damjana bio je proboden, ali nikada poražen. Mrtav je, ali i potpuno živ. Kristovo tijelo nema masnice i nije umazano krvlju. Ono naprotiv blista i zrači svjetlošću. Platno oko bokova nije umazano blatom i prašinom; sjaji bjelinom kako je to ikonograf prikazao. Zurimo u čovjeka kako umire u agoniji, ali zapravo vidimo smirenog i uskrslog Mesiju.

Genijalnost ovog križa je u njegovoj simbolici mnogih odlomaka Svetog pisma. Preobraženje mora biti jedno od događanja. Lako padamo pred križem sv. Damjana i uzvikujemo poput Petra: ‘Gospodine, dobro nam je ovdje biti.’ Postupajući tako, moći ćemo iznutra začuti Gospodinov glas: ‘Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina! Slušajte ga!’

Kristova čvrstoća

Krista različito prikazuju na raznim križevima. Negdje djeluje slabašno, umiruće ili već mrtvo. Na drugima, Njegovo izranjeno Tijelo gotovo da će pasti s križa. Na nekim prikazima Kristovo tijelo zapravo savija križ prema tlu kao da je težina grijeha ovoga svijeta, (koje je Krist ponio), prevelika i za čvrste grede križa pa se i one savijaju. Međutim, na križu sv. Damjana Isus stoji čvrsto i sigurno. Ne čini se pribijen na križ nego više djeluje kao da se nalazi ispred križa. Križ postaje kao neka neutralna pozadina, iako se iz Kristovih rana izlijeva krv od čavala kojima je pribijen na križ. Međutim, njegove bi rane mogle krvariti čak i da Krist nije pribijen čavlima za križ. Sveti Franjo Asiški, sv. Pio iz Pietrelcine i drugi imali su stigme a nikada ih nitko nije fizički razapeo, pa ipak su njihove rane bile stvarne.

Ikonografov prikaz čvrstog Krista pokazuje Kristovu snagu i Njegovu blagost. Smrt i grijeh ga nisu savladali. On je savladao njih. Ostavio ih je za sobom baš kao i križ. Kada smo slabi i opterećeni, možemo potražiti snagu u našem Gospodinu Koji je bio raspet na križu, ali ga križ nije shrvao. Kristove milosti nas mogu osnažiti i kada smo pribijeni za naše vlastite križeve. Isus nas može poučiti kako pobjeđivati u nošenju svojih križeva umjesto da se damo nadjačati.

Gorjeti od ljubavi

Svetkovina Presvetog Srca Isusova obično se slavi u lipnju. Ove godine ona pada na dan 23. lipnja. Crkva je ustanovila svetkovinu Presvetog Srca Isusova mnogo kasnije nakon što je oslikan križ sv. Damjana, ali križ utjelovljuje poruku predanosti Presvetom Srcu. Presveto Srce Isusovo prikazuje probodeno Kristovo Srce, okruženo trnovom krunom, uzdignuto s križem kojeg guta plamen i kuca okruženo svjetlošću. Plamen i svjetlo ukazuju na Isusovu goruću ljubav prema svima nama, ljubav tako snažnu da ga je ona poslala na križ gdje je Njegovo Srce, simbol njegove ljubavi bilo probodeno iz ljubavi prema nama.

Križ sv. Damjana prikazuje Krista kao ‘srce u cijelosti’. Njegovo tijelo gori vatrom njegove ljubavi prema nama a Njegova je slika okružena istim žarom, istim svjetlom. Križ nam veli: ‘Zračim Ljubavlju i obavijam njome sva stvorenja.’ Ono što Presveto Srce Isusovo izriče simbolikom probodenog, trnjem okruženog srca, križ sv. Damjana izriče cijelom svojom slikom. Kada promišljamo o Kristu s križa sv. Damjana vidimo pred sobom Ljubav, raspetu ali uvijek živu.

Majčinstvo i ikona

Svibanj je mjesec slavljenja Majčinog dana. Dok promatramo križ sv. Damjana, u početku ne pomišljamo na majčinstvo, ali ono je velikim dijelom dio ove ikone. Nakon dominantnog Kristovog lika, slijedeći lik kojeg uočavamo jest Njegova Majka, odjevena u tamnu, bogatu opravu u boji burgundca i plavoj boji, pod lijevim krakom križa. Ona bi od svih ljudi trebala najviše biti shrvana tugom, a ipak se smiješi, gleda i pokazuje u Krista, jer shvaća da je njegova smrt naš život. Ona, Majka Otkupitelja, shvaća kako je dragovoljna žrtva njena Sina spasila svu drugu ‘djecu’ koju joj je oporučno ostavio s križa. Vidimo neku od ove ‘duhovne djece’ okupljene oko križa i podno Kristovih stopala. Mi smo ovdje također, dok gledamo u našeg Gospodina. Kako nas Kristov lik privlači u žrtvu i pobjedu našeg Gospodina, tako nam i slika naše Majke, u spokojnoj radosti donosi utjehu. Ona je s nama u našim vlastitim patnjama, ispunjena spokojstvom i radošću usprkos patnjama. Zašto? Jer zna da predajom patnji i kušnja Bogu, one donose pobjedu i život. Marija privlači naš pogled k svome Sinu, i kao da veli: ‘Shvati da je ‘tvoja’ smrt – tebi, ovome svijetu, čak i fizičkom životu – ‘nadvladana pobjedom’ zahvaljujući Njegovoj pobjedonosnoj smrti. Rodila sam Njega ali putem Njega i tebe. ‘Stoga, mir s tobom, i odbaci sve tjeskobne misli i predodžbe.’ Ja sam tvoja Majka. Sve će biti dobro.’

Spokojstvo ikone

Križ sv. Damjana obavijen je aureolom mira. Na Kristu i na likovima s aureolom podno i oko križa ne vidimo ni tjeskobu, ni borbu, ni tugu, ni šok, pa ni bol iako iz Kristovih rana teče svježa krv. Nije nimalo slučajno da aereola koja simbolizira cjelovitost obasjava osobe ispunjene spokojstvom. Svjesni da nas je Krist ljubio dovoljno snažno da umre za nas, želimo ga nasljedovati kamo god nas put vodio. Povjerenje u Njega donosi mir.

Možemo promišljati posljednje dane života Našeg Gospodina na zemlji i zamišljati kakcu li su tjeskobu osjećali njegovi najbliži sljedbenici dok se smrt bližila onome koga su ljubili. Evanđelja bilježe zbunjenost i očaj Njegovih apostola, a svi su ga oni izuzev Ivana napustili. Pa ipak, na križu sv. Damjana, gdje Isus umire i istodobno uskrsava, u svim njegovim sljedbenicima vlada mir. Do promjene iz očaja i zbunjenosti u mir dolazi temeljem čvrstog uzdanja u moć i mudrost Božju, koje izvire iz srca. Zatim, usprkos svim trenutačnim previranjima možemo se radovati slavi koju će Bog donijeti nakon razdoblja iskušenja. Mir dolazi iz uvida da u Božjem planu i s njegovom milošću križ nužno prethodi kruni, bol rađa radost, a smrt uzmiče pred uskrsnućem. Stoga prigrlimo svoju vjeru s mirom.

Otvor na dnu križa

Križ sv. Damjana obrubljen je školjkama osim pri samom dnu gdje nailazimo na sloj nečega sličnog zemlji ili kamenu. Kroz taj otvor mi, promatrači ulazimo u poruku križa. Kao da je umjetnik ostavio procjep ili ‘prolaz’ u zidu, da možemo proći. Ulazimo točno ispod mutne slike svetaca čiju je oštrinu izbrisalo stoljećima dugo cjelivanje pobožnih hodočasnika. Oni su smješteni podno Kristovih nogu. Ulazimo dakle u molitvenu sliku na najnižoj mogućoj točki, ulazimo u prizorište kroz zemlju i kamen, ostatke našeg podrijetla iz ‘praha zemaljskog’ (Post 2, 7) i naše smrtnosti vraćanja u prah. ‘Sjeti se da si prah, u prah ćeš se i vratiti’ slušamo na Pepelnicu. Ostatak podsjeća na Božje riječi Adamu kada ih je protjerao iz Edenskog vrta, jer su zgriješili (Post 3, 19). Otvor na dnu križa također nas podsjeća na Isusove riječi, da pozvani na gozbu uvijek zauzmemo ‘posljednje mjesto’ (Lk 14, 8-10). Ikona koja nas poziva bogata je duhovnom hranom. Ponizno ulazimo u njenu poruku na ‘posljednjem mjestu’, da bi nas Gospodin mogao pozvati ‘bliže’ u duhovno kraljevstvo sjedinjenja s Njim.

Kristova široka ramena

Kristova slika na križu sv. Damjana nije posve realistična. Njegove ruke i noge veoma su tanke, a vrat i ramena su široki. Je li umjetniku uzmanjkao osjećaj za proporcije ili je baš ovako želio prikazati Krista?

Kristova ramena široka su i jaka. Ta su ramena nosila križ, ne samo križ nego križ natovaren svim grijesima svijeta. To su također ramena koja nose izgubljenu ovcu nazad u stado (Lk 15, 5) a koliko je mnogo izgubljenih ovaca Krist iznosio od početka vremena? U Starom zavjetu, Bog je nosio svoj narod. Ponovljeni zakon 1, 32 kaže: ‘gdje te, Jahve, Bog tvoj, cijeloga puta što ste ga prevalili, dok ste stigli do ovoga mjesta, nosio kao što čovjek nosi svoga sinčića.’

Kristova ramena oslikana su kao široka i jaka da nas podsjete kako je na križu ponio nas i naše grijehe. Široka, snažna Kristova ramena slika su širine i snage Njegove božanske ljubavi.

Pogled Blažene Djevice Marije

Na križu sv. Damjana, Blažena Djevica, prvi lik ispod Kristove desne ruke, ne gleda u Krista. Ona gleda u sv. Ivana, u lik do sebe. U Ivanovu evanđelju, Isus je rekao sv. Ivanu: ‘Evo ti majke’, a Mariji, ‘Ženo! Evo ti sina’. Ivan zatim kaže: ‘I od toga časa uze je učenik k sebi.’ (Iv 19, 26-27). Kada je Isus povjerio Mariju svom učeniku Ivanu, povjerio ju je Crkvi koju simbolizira Ivan, kažu crkveni oci. Na ikoni sv. Damjana, Blažena Djevica gleda u Ivana, i već preuzima svoju ulogu kao Majka Crkve. Budući da je ona Majka Crkve a Pobratimstvo Pokajnika je dio Crkve, Marija je dakako i naša Majka. Možemo joj se povjeriti, utjecati se njenoj zaštiti i molitvama.