U prvim danima ožujka, čistom srijedom počinje korizma. U ušima nam odzvanjaju riječi Božje blagovijesti: „Obratite se i vjerujte evanđelju!“
Kad izgovaramo imenicu „korizma“, uglavnom mislimo na: post, nemrs, pokoru, odricanje, a popratni su osjećaji nelagoda i želja da to razdoblje crkvene godine što prije prođe. To je pogrešno shvaćanje istinskog smisla korizme. Odgonetku nam daje starozavjetni pravednik Noa. On svjedoči da Bog voli čovjeka, da voli svako živo biće i ne želi da ijedno propadne. Noa je čovjek koji osluškuje Božji zov. Možemo pretpostaviti, da mu mnogo toga u životu nije bilo jasno, ali Bogu ne prigovara i ništa ga ne pita. U Njega ima silno povjerenje. To je Noin Bog. I želimo da bude i naš Bog u kojega imamo beskrajno povjerenje. Korizma želi produbiti u nama svijest da naš život neotuđivo pripada Bogu.
Duh Sveti potaknuo je Isusa do se povuče u pustinju. Čitamo: Duh ga nije prisilio, nego natjerao, što znači da se Isus iznutra osjećao potaknutim to učiniti. Duh Sveti stalno potiče na dobro. Može se dogoditi da nam se ti poticaji na prvi pogled ne čine privlačnima, ali moramo vjerovati da Duh Sveti zna bolje od nas, što je za naše dobro pa slobodno slijedimo nutarnja nadahnuća!
Zašto je Isus išao u pustinju? U pustinju se ne ide na izlet, nego samo ako je čovjek na to prisiljen. Pustinja je puna opasnosti i napasti. Isus se sam morao suočiti s napastima i svim poteškoćama u pustinjskoj samoći.
Pustinja je biblijski pojam. Izabrani je narod u pustinji lutao četrdeset godina. Sveti Ivan Krstitelj u pustinji se spremao za svoje poslanje. I Isus je išao u pustinju pripremiti se za svoje mesijansko poslanje. Što nam poručuje pustinja?
Uči nas mudrosti. Na prvi pogled izgleda siromašna, ali skriva veliko bogatstvo; pomaže nam da otkrijemo važna životna pitanja: zašto živimo, i kamo idemo?U svagdanjem životu mislimo na prošlost ili na budućnost, a u pustinji postoji samo sadašnji trenutak i njega treba živjeti u punini. U pustinji se ne može neodgovorno ponašati; tu čovjek vodi borbu za život, ili umire.
Pustinja nas uči boljoj orijentaciji. Ovdje se ravnamo po smjerokazima; u pustinji se orijentiramo po suncu, mjesecu i zvijezdama. Naš pogled u pustinji usmjeren je prema nebu.
Pustinja nam pomaže otkriti ljepotu jednostavnih stvari. U gradu se najčešće divimo skupim stvarima, luksuznoj robi; u pustinji su najdragocjeniji komad kruha, gutljaj vode i malo hladovine. U pustinji naći malo sjene predivno je iskustvo i veliko bogatstvo.
Pustinja nas uči biti pažljivima. Ovdje se susrećemo sa svakodnevnom bukom, galamom; u pustinji postajemo osjetljivi i na tihe zvukove; čujemo fijuk vjetra pa čak kucanje vlastitog srca.
Pustinja nas uči prepoznavati svoje slabosti i granice. U životu među ljudima u opasnosti smo misliti da smo uvelike zaštićeni (svemoćni) jer uvijek nam netko može pomoći u nevolji. U pustinji otkrivamo ako nema vode, u opasnosti je naš život; otkrivamo važnost druge osobe; prepoznajemo čovjeka bez maske u njegovoj jednostavnosti kao brata i suputnika. Iznad svega otkrivamo Boga, njegovu svemoć i ljubav, ali i potrebu da mu se povjerimo.
Današnji čovjek bježi od pustinje, samoće i šutnje. Korizma je prikladno vrijeme da se svatko od nas ozbiljnije pozabavi sobom, a druge ostavi na miru.
Svi prolazimo kroz svoje pustinje i penjemo se uz osobne životne Kalvarije. I naše su pustinje ispunjene osamom, neizvjesnošću, strahom, sumnjama i kušnjama. Jesmo li spremni ostvariti ozračje tišine, osluškivati šapat Božje blizine i prepoznati njegove nakane s nama? Nemojmo bježati od svoje pustinje; budimo hrabri čuti glas Božji koji govori srcu u tišini gdje činjenice i nisu baš takve kakvima ih ja želim vidjeti i čuti.
Naše su korizme često satkane od osude i od padova. Kraj se nazire negdje visoko, na vrhu Kalvarije. Na tom proputovanju darovani smo jedni drugima. Kolike li međusobne odgovornosti? Jedni drugima pomažemo i odmažemo. Jedni drugima možemo biti Jude i Pilati, ali i Veronike i Šimuni Cirenci. Na nama je da se odlučimo, a korizma je prikladno vrijeme da ostvarimo ono što će nas usrećiti i donositi radost drugima.
Što nam je činiti? Korizma nas poziva, Krist u pustinji ohrabruje nas i uči: koliko smo spremni rasti u čovječnosti, dobroti i ljubavi? Koliko smo sposobni u tišini osluškivati Božji govor i savjet, toliko ćemo biti uvjerljiviji u osobnom svjedočenju kršćanskih vrednota. Koliko iskrenije riječima i djelima izgovaramo »Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine«, a napose: „Oprosti mi Oče, jer ja često ne činim što bih trebao“, toliko će biti više svjetla, više nade u nama i oko nas. Tada ćemo u ovim svetim danima korizme prepoznati snagu preobrazbe i svjetlo uskrsne pobjede.
Isuse, daj da ti budemo prijatelji i u pustinji!
Sve Vas srdačno pozdravljam!

Vaš p. Stjepan Fridl

Foto: Pixabay