Sveta Jozefina (Giuseppina) Bakhita, sudanska i talijanska redovnica, rođena je 1869. u Olgossi nedaleko Nyale (južni Darfur, jugozapadni Sudan), u etničkoj skupini Daju. Pretpostavlja se da je njezina obitelj bila vrlo imućna i utjecajna na području današnjeg Darfura. Kad joj je bilo sedam godina, oteli su je arapski trgovci robljem. U sljedećih nekoliko godina preprodavali su je na tržnicama El Obeida i Khartouma kao ropkinju pet puta. Otmica ju je toliko potresla da je zaboravila vlastito ime. Robovlasnici su ju nazvali Bakhita, što u prijevodu znači „sretna“. Ljudi koji su je kupovali, zlostavljali su je svakodnevno i bili prema njoj nemilosrdni i okrutni. U glavnom gradu Sudana, Khartoumu, kupio ju je 1883. talijanski vicekonzul Callisto Legnani. On je za razliku od dotadašnjih vlasnika pokazao poštovanje prema njoj. Poveo ju je 1885. sa sobom u Italiju i u Genovi je povjerio brizi prijatelja Augusta Michielija, kao dadilju njegovoj kćerki Mimmini.
U Italiji su s njom lijepo postupali pa je zavoljela novu domovinu. Za vrijeme ropstva bila je prisilno preobraćena na islam, ali se 1890. odlučila krstiti, ponukana boravkom u Institutu za katekumene sestara kanosijanki (Canossiane) u Veneciji. Tamo je provodila mnogo vremena kao pratilja Mimmine Michieli (njezini roditelji otputovali su u Sudan, gdje su kupili veliki hotel u Suakinu, luci na Crvenom moru). Bakhita je uzela ime Giuseppina Margherita Fortunata. S krštenjem je rasla njezina ljubav prema Kristu i redovničkom životu. Obitelj Michieli željela je Bakhitu povesti sa sobom u Sudan, ali ona se tome usprotivila pa je njezin slučaj završio na sudu. Sud je uz podršku sestara kanosijanki i venecijanskog patrijarha Domenica Agostinija odlučio da se ukida Bakhitino ropstvo i ona je napokon postala slobodna.
Stupila je 1893. u novicijat kongregacije Kćeri milosrđa, zvanih „canossiane“ (Figlie della Carità, Canossiane) u Veneciji, a 1896. položila je u Veroni prve zavjete. Od 1902. do smrti živjela je u gradu Schio (provinicija Vicenza, Veneto). Tamo je 45 godina radila kao samostanska vratarica, sakristanka i kuharica. Bila je u stalnom kontaktu s ljudima koji su je izrazito voljeli i cijenili. Svesrdno je pomagala siromasima, nevoljnicima i djeci. Njezina poniznost, jednostavnost i osmijeh privlačili su pozornost i ljubav svih koji su je upoznali. Od milja su je zvali Sor Moretta i Madre Moretta. Poglavarica reda zamolila je Bakhitu da napiše sjećanja na svoj život i svoja iskustva, a njezin životopis objavljen je 1931. i učinio je slavnom u cijeloj Italiji. Posljednjih godina života bila je vrlo bolesna i kretala se tek uz pomoć invalidskih kolica, ali je do zadnjeg trenutka ostala vesela i nasmijana. Preminula je u Schiju na današnji dan, 8. veljače 1947. Njezino tijelo bilo je izloženo na odru tri dana, a tisuće ljudi opraštale su se od svoje “crne majke”. Papa Ivan Pavao II. proglasio ju je blaženom 1992, a svetom 2000. Zaštitnica je Sudana.
Foto: By Unknown author - http://www.vatican.va/news_services/liturgy/saints/ns_lit_doc_20001001_giuseppina-bakhita_photo.html with the caption "virgin of the Institute of the Daughters of the Canossiane charity", Public Domain, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=44852099
