AUTOR: fr. Marka Bijelića, OP
Uvijek postoji opasnost od idealiziranja kad gledamo biblijske likove. Apostoli nisu bili savršeni ljudi, imali su svoje nesavršenosti, ali Bog računa s našim nesavršenostima. Jedna epizoda koja govori o toj nesavršenosti i opasnosti od podjela među njima jest epizoda koju smo čuli danas u evanđelju kada braća Zebedejeva, Jakov i Ivan, dolaze pred Isusa i mole ga za uslugu. Mole ga, jednostavno, za prva mjesta, da sjednu u Njegovu kraljevstvu njemu slijeva i sdesna. Oni vjeruju da je on Mesija. Naravno, taj njihov postupak će izazvati negativnu reakciju kod ostale desetorice učenika. Pobudit će kod njih, jednostavno, srdžbu. Što oni traže? Oni ne traže niti bogatstvo, niti moć, nego traže čast.
Sv. Toma Akvinski, jedan od najvećih crkvenih naučitelja, kad je govorio o časti postavlja pitanje: Što je čast? Čast je poštovanje spram izvrsnosti određene osobe. Dakle, netko je zaslužio čast ako je izvrstan u nečemu, ako je izvrstan u nekoj službi, u onome što čini ili, jednostavno, u svojoj dobroti. Mi odajemo čast nekome kad to zasluži svojom izvrsnošću. Povezano sa čašću postoji jedan problem, ne samo u Crkvi, nego i u društvu, to je častohleplje. Častohleplje jest bolesna ambicija koja proizlazi iz egocentrizma, koja uvijek na neki način isključuje druge, ne vidi druge, koja je na neki način sklona veličanju sebe, svojih dostignuća, koja uvijek naglašava vlastita postignuća. Jakov i Ivan u tom trenutku pred Isusom su pohlepni za čašću. Ali, u čemu je problem častohleplja? Zašto je častohleplje po sebi grijeh i zašto kvari, zapravo, narušava odnose u društvu? Iz jednostavnog razloga. Zato što je častohleplje pohlepna čežnja za čašću, a bez izvrsnosti. Na neki način to je kao da netko želi postići izvrsnost bez časti. To je ono, ja nemam te posebnosti izvrsnosti, ali smatram ako pribavim, ako dobijem tu čast ja automatski, jednostavno, postajem izvrstan. Znači, to je čežnja, žudnja za časti kako bi po časti dobili tu izvrsnost. Problem je u tome što častohlepnim osobama uopće nije stalo ni do Boga ni do ljudi. Njima je stalo samo do vlastitoga sebeljublja. Znači, oni jednostavno vide samo sebe. Zapravo, gledaju samo kako oni sami mogu profitirati. Ono što Isus u nastavku objašnjava kad pita učenike da li će piti čašu, odnosno drugim riječima, da li će biti dionici njegove muke, i kad im daje lekciju tko je najveći daje lekciju o služenju. Želi im reći: Vi ne trebate težiti za časti. Kršćanin nije čovjek koji traži časti. Mi težimo za izvrsnošću. Zar nije svetost u biti jedna vrsta izvrsnosti? Biti izvrstan. A što je za Isusa izvrsno, sveto? Nema svetosti bez služenja drugima. Naprotiv, tko hoće da među vama biti najveći neka vam bude poslužitelj. Tko hoće među vama biti prvi neka bude svima sluga. Dok s jedne strane častohlepna osoba gleda samo sebe, njoj uopće nije stalo, ne pita se, što će učiniti za drugoga, nego se uvijek pita što će drugi učiniti za nju. S druge strane, kršćanima, a osobito u ovom vremenu korizme, mora biti jedno od glavnih pitanja: Što ću ja učiniti za drugoga? Drugim riječima: Kako ću ja najbolje služiti drugima? Zato, biti izvrstan, biti svet u Isusovim očima znači služiti drugima. Današnje društvo, današnji mentalitet svijeta ne voli služiti nego gospodariti, jer služiti znači biti na dnu. Služenje je znak određenog robovanja, podređenosti. Služenje jednostavno nije u skladu s našom kulturom uspjeha. Isus ne dokida prva mjesta. Ali kako doći do prvih mjesta? Isus je svjestan da može ukinuti taj natjecateljski duh. Čovjek teži ka izvrsnosti, ali Isus će reći u čemu je prava izvrsnost: u natjecanju u služenju. Kad čovjek služi tada doprinosi zajedništvu. Nema zajedništva, niti u Crkvi niti u društvu, bez duha služenja. Služenje znači kada prvi vidi i zadnjega i zapravo prepoznaje one zadnje kojima je pozvan služiti. Problem je što častohlepne osobe ne vide druge. One vide sebe. Mi kao kršćani smo pozvani vidjeti one koji su posljednji. Samo kada prvi služe posljednjima ostvaruje se pravedno društvo. Nema pravednoga društva bez služenja onima koji su posljednji. Nema našega svjedočenja. Mi ne svjedočimo svoju vjeru, ako ne služimo. Koja je reakcija apostola, one desetorice, na častohleplje Jakova i Ivana? Njihova reakcija je srdžba. Srdžba se javlja kada čovjek na neki način smatra da je zapostavljen ili osjeća da mu je oduzeto, ili da će mu biti oduzeto ono što smatra da mu pripada. Srdžba je nekada reakcija na gubitak pravednosti. I ostala desetorica su težila za prvim mjestima ali možda nisu bili toliko odvažni da to pitaju. Zato kada Jakov i Ivan pitaju za ta prva mjesta drugim apostolima se čini kao da su ih pretekli, kao da će izgubiti ono što žele. Javlja se u njima strah od gubitka. Zato se javlja ta srdžba. Ali, Isus ih opet upozorava, poučava, u čemu je istinsko vladanje, upravljanje, jer svako vladanje i upravljanje sa sobom donosi suparništvo. Crkva ne može i ne smije biti mjesto suparništva. Isus jednostavno donosi drugu opciju: služenje. Služiti znači povezati i vrh i dno, najviše i najniže. Služenje nikada ne razdvaja. Upravljanje razdvaja. Moć razdvaja. Služenje ne zlorabi nikada moć. Čovjek kada služi ne zlorabi moć, nego je tu za dobro drugih. Zato je Isus za sebe govorio da je došao dati sebe i svoj život kao otkupninu. Otkupnina je cijena koju je netko plaćao da bi ga netko izbavio od ropstva. Mogao je netko kupiti roba, ali rob i dalje ostaje rob. Ali, ako si ti platio otkupninu taj rob prestaje biti rob. On se jednostavno koristi time. Onaj koji plaća ne dobiva ništa, ne traži ništa za sebe, a time želi reći: to je služenje. Služenje je kada ne manipuliraš svojim novcem, svojom moći, kada pomažeš da netko radikalno promijeni svoj status, kada doprinosiš doista da drugi budu slobodni. To je naš put. To je put križa. Isus je umro na križu da mi budemo slobodni. Svaki puta kada gledamo križ vidimo na što smo pozvani. Pozvani smo na put služenja, ne manipuliranja, ne upravljanja, ne put časti i moći, nego put dobra za druge.
