Ponekad se tužimo kako je Bog prvu Crkvu obdarivao i utvrđio brojnim čudesima, a danas nam toga nedostaje. Je li baš tako? Upravo ova dva sveca – Petar i Pavao, apostolski prvaci – dokazuju da su u središtu kršćanske vjere tajna i čudo. Ta koja je to ljudska sila koja bi povezala ovu dvojicu: visokoškolovana farizeja iz Tarza koji gori od revnosti za Zakon i nepromišljena, nagla ribara iz polupoganske Galileje!? Otpočetka ih slavimo zajedno, Petar i Pavao jedan su uz drugoga. Ali s pravom se možemo pitati što je to zajedničko kod ova dva čovjeka. Možda jedino činjenica da su obojica podrijetlom daleko od Jeruzalema, daleko od velikoga središta. Pavao je iz Tarza u dijaspori, Petar je Galilejac. Još su jedan dokaz da Bog dolazi i u neki nepoznati Nazaret kako bi objavio svoju slavu u neznatnosti. Crkva je Božja zajednica u kojoj međusobne veze vrlo različitih i brojnih ljudi nadilaze naše snage.
Kroz koliko je lomova prošao Petar? Napušta svoj ribarski život da bi kao učenik hodio Isusovim stopama (Mk 1,18). Poslije Uskrsa opet ćemo ga naći u njegovu poslu na Tiberijadskomu jezeru (Iv 21,3). Svojega Učitelja jednom pokušava odvratiti od njegova puta (Mk 8,32). Ipak, i neposredno prije Velikoga petka svečano obećaje vjernost do kraja (Lk 22,33). Ali, znamo, na kušnji je jadan. Kako i ne bi? Kada su se već ponadali da je doista došao Mesija, Isus, osuđen i odbačen, sramotno umire na križu. Međutim, nakon tri dana Gospodin ostvaruje znak Jonin: izlazi iz grobne pećine. Unutarnja pomutnja i uzbibanost u Petra mogla je biti neizdrživa. Potresno se pomiruje s Uskrslim, triput priznaje svoju ljubav (Iv 21,15–17). Na Duhove će prvi probiti barijeru straha; nastupit će s velikom propovijedi koja označuje početak nove zajednice (Dj 2,14).
»Kad sam slab, onda sam jak« (2 Kor 12,10), napisat će Petrov slavni drug koji nam je jednako važan. Obično ga prikazuju s mačem. Mač je snaga riječi Božje. Petru zahvaljujemo divnu vjeroispovijest o Sinu Božjemu (Mt 16,16), ali Pavao je napisao teološke hvalospjeve o Kristu koji postadoše dragulji Svetoga pisma. Pavao će nam ostaviti najraniji dokument koji svjedoči da se Petar susreo s ukrslim Isusom (1 Kor 15,5), ali isto će tako Pavao apostolskoga prvaka prekoriti kada je pred važnim gostima iz Jeruzalema iz slabosti prikrio svoje prihvaćanje antiohijskih običaja (Gal 2,11). Pavao sam izvješćuje kako se tri godine nakon obraćenja upoznao s Petrom i petnaest dana ostao s njime (Gal 1,18). Poslije će biti prijateljski ustanovljeno da je Petru povjereno evanđelje za one od Mojsijeva zakona, a Pavlu za narode svijeta (Gal 2,7).
Pavao nije bio uz Isusa Učitelja u Galileji i Judeji u brojnim poukama, čudesima, raspravama, molitvama. Petar je uza nj od početka. Pavao se susreće s proslavljenim uskrslim Kristom i odjednom shvaća svoj život u novomu svjetlu. Više ne progoni, nego vatreno slijedi Isusa. Obraćenje je radikalno. Kao da se sva ona škola koju je Petar prolazio tijekom pune tri godine prelila u čudesno Pavlovo viđenje pred Damaskom.
No i Petar će tek nakon što je njegova ljubav triput stavljena u pitanje, biti pravo spreman poslušati osnovni zov: »Slijedi me!« koji sada, na kraju duga puta, opet čuje (Iv 21,19). Potresno pomirenje koje je doživio sa svojim Učiteljem toliko će djelovati na nj da poslije u Kornelijevoj kući ističe upravo oproštenje grijeha kao glavni plod vjere o kojemu i proroci svjedoče (Dj 10,43).
Pavla je silno viđenje srušilo na zemlju (Dj 9,4), ali i Petar je još tamo u početcima, obuzet strahopoštovanjem pred silinom Kristove osobe i njegove vlasti pao ničice moleći: »Idi od mene, grješan sam čovjek!« (Lk 5,8). U Petrovoj poslanici naći ćemo doduše upozorenje da je poneka Pavlova misao teška i nejasna (2 Pt 3,16), ali obojica će zajednički pisati o ostvarenju uskrsnoga psalma 118. kada govore o Kristu, zaglavnomu kamenu (Ef 2,20; 1 Pt 2,7) i o Crkvi kao zgradi u koju se Kristovi vjerni ugrađuju u sveti hram (Ef 2,21; 1 Pt 2,5). Ono što sjedinjuje ovu dvojicu apostola jest njihovo veliko djelo: omogućili su nam da se upoznamo s Kristom Gospodinom, postavili su temelj za živu Crkvu u kojoj će Uskrsli ostati s nama u sve dane.
Autor: p. Niko Bilić
Izvor: Biblijski portal
