P. Stjepan Fridl: Rođendan Crkve koji na Duhove slavimo jest rođendan svakog sljedbenika Isusa Krista

slika Duh Sveti Pedeset dana nakon Uskrsa slavimo rođendan Crkve – svetkovinu Duhova. Crkva je zajednica onih koji slijede i vjeruju u Isusa Krista. Duhovi su punina razumijevanja uskrsne tajne i proslava ljubavi koja je svladala smrt i darovala život u punini.
Uskrsli Krist na Duhove je poslao Duha Svetoga učenicima da izgrađuju Crkvu i budu osposobljeni širiti uskrsnu radost pobjede nad grijehom. Po duhovskom događaju Crkva postaje zajednica koja je dobila poslanje nositi poruku spasenja kroz sva vremena do nakraj svijeta. Duh Sveti čini mogućim da događaj Uskrsa i uskrsnuća – po sebi najveća tajna i milost – može postati razumljiv, prepoznatljiv i radosno prihvaćen. Tko je Duh Sveti? Znamo tko je Isus, Otac nam se približio u osobi Isusa Krista. Duh Sveti stalno djeluje, a opet je tako dalek i tajanstven. Ne znamo do kraja protumačiti što je svjetlo. U vlastitoj se sobi nelagodno osjećamo ako je mrak, ali kad upalimo svjetlo, vraća se sigurnost i strah nestaje.
Ne znamo tko je Duh Sveti u sebi kao osoba. Kad se otvorimo njegovim darovima, iznutra nas rasvjetljuje. Neshvatljivo i nepoznato postaje razumljivo i poznato. Savjest nam postaje putokaz jer prepoznajemo glas Božji koji nam saopćuje istinu i osnažuje nas da slijedimo smjernice Božjih zapovijedi. Na dan Pedesetnice apostoli su “Bili puni Duha Svetoga”. Postali su zajednica u kojoj se svaki osobno osjećao voljenim i sposobnim svjedočiti uskrsnuloga Krista.
U pouskrsnom vremenu još uvijek ustrašenim učenicima dolazi Isus i ohrabruje ih: Ne bojte se! Crkva koju je Krist slanjem Duha Svetoga ustanovio donosi novost koja uznemiruje apostole i vlastodršce. Budi „zaspale“ savjesti. Crkva Duhova nije ustanova kojom se može manipulirati za vlastite interese: kad nam treba, onda ju hvalimo, ali kad ne odgovara našim uskogrudnim interesima, kritiziramo ju i govorimo da je njezino mjesto u sakristiji.
Kad je Crkva progovorila o grijehu struktura, hvalili su je i citirali oni kojima je tada to odgovaralo.
Kad Crkva kaže da je, primjerice, obitelj zajednica muškarca i žene, kad brani život od začeća, kad organizira dostojanstveni hod za život, onda je ta ista Crkva konzervativna.
Crkva ne može igrati ulogu koju bi joj namijenili redatelji ovoga svijeta. Ona jest Crkva molitve, uloga koje jest da mijenja i zahvaća, dodiruje intimu i svetište ljudskoga srca gdje se ostvaruje susret Boga i čovjeka. Ukazuje na uzaludnost ljudskih nastojanja graditi svijet bez Boga, ili protiv Boga. Mnogi bi željeli Crkvu predduhovsku: uplašenu, nesigurnu, zatvorenu u sebe, daleko od stvarnosti. Po njima Crkva ne bi trebala ništa zahtijevati, a po želji moćnika trebala bi hvaliti njihove interese. Takva bi Crkva imala počasno mjesto te bi služila folklornim potrebama u društvu. Međutim, Crkva je Duh-ovita, tj. Duhom-ovita, ovijena, Duhom prožeta - ili je nema! Crkva nije Babilon, mjesto gdje nitko nikoga ne razumije gdje svi „urlaju“, viču; na okupu su, zajedno su, a opet veoma udaljeni jedni od drugih.
Crkva je kuća blizine, obitavalište Božje. Duh Sveti okuplja sve ljude u zajedništvo, u kuću nebeskog Oca. Rođendan Crkve koji na Duhove slavimo, jest rođendan svakog sljedbenika Isusa Krista i poziv da otvorimo teška vrata duhovne zatvorenosti i zaspalosti te iziđemo ususret braći u potrebi na periferije na mjesta gdje su naša braća napuštena od moderne civilizacije kako nam je neumorno svjedočio pokojni papa Franjo. Naziv za crkvu - Ekklesia – skupština; znači da ona nije bilo kakva zajednica skupljena zbrda-zdola, već – zajednica spašenih, zaljubljenih u Isusa Krista; onih kojima je Isus središte njihova života. Crkva je naš dom. Svatko od nas u njoj se treba osjećati kao kod kuće.
Marija je u zajednici sretnika na koje se spustila sila Duha Svetoga. Crkva nije nikada potpuna, ako ne moli s Marijom, ako nju ne vidi u svojoj sredini kao majku, zahvalnu moliteljicu. Tu istinu prepoznaje kršćanski puk kad se okuplja u Marijanskim svetištima. To je djelo Duha Svetoga. Duh Sveti želi nas dovesti do punine zajedništva s Kristom, a to se događa po Mariji koja nam je svojim „DA“ darovala Krista – spasitelja svijeta.
Po Mariji k Isusu. Ne možemo naći Krista izvan Marijina pogleda na život. Ne možemo zamisliti Crkvu bez Marije. Ona kao dobra Majka želi svu djecu imati na okupu. Na Duhove, s Marijom i okupljenim apostolima, uvedeni smo u neraskidivo zajedništvo s uvijek živim Kristom. Neka nas Marija, nazočna s Apostolima – a svi bijahu „jednodušno postojani u molitvi“ - nastavi okupljati kao svoju djecu u Crkvi, tj. u Kući svojega Sina Isusa!